SONGFORDEAD

Hladno mi je dušo. Još uvijek si noćila pored naših jastuka uzdaha. Razotkrivena, zavodljivo pripijena uz granicu naše opipljivosti. Čeznem za tragom u skrivenim kaznama indigo prepoznavanja. Nemoj biti tek usputna stanica u životu. Reci mi gdje želiš prosuti svoje trepavice po meni, biti bljesak plamena što te predivno odaje.
Grudi su ti plesale ispod spavačice u duginim bojama. Mamila si me. Pratio sam ti stope male i plahe. Na prsa si mi pala iz kojih je izbijala vrelost žudnje za prodorom pod plaštom nevidljivosti.
Podizala si boju po boju. Pokazivala listove, koljena, prepone. Želim sve, želim sada. Uploviti u tebe, brežuljke koji me lude osjetiti pod zubima. Razabirem po nagosti između pupka i rastvorenih polutki. Želim te sklupčati, stisnuti uza zid. Oštricom sjajnom prerezati spone bola i smijeha. Zapaliti svijeću s mirisom vanilije. Lancima vječnosti vezani smo za hrid predaje. Dajem ti oči zelene, što te prate u mraku dok istražuješ napetost što para maglene sanje u tebi.
Razdvojena od romantike i riječi, imam način kako te zadovoljiti. Postani na tren sjen' moja koja zadovoljava sebe.