SONGFORDEAD
14.05.2012., ponedjeljak
JESEN, PROLJEĆE
|
Tišina riječi dah mi sledila Borim se, u ljubavi čeznem. Vihor noći prohujao je mojim postulatom dobrote Oni što vole, sanjaju cijeli život kamene kugle u Svemirskoj oazi što bacaju zrake na uspaničenu golotinju koja stoji u parku Divi se sama sebi, sve je u tebi Stani, kreni, zbunjenost je moral slabog odaziva Ne možeš biti moćnik na kraju puta ako za sobom vučeš samo uplakana lica Ne možeš biti vladar svijeta ako si zanemario iskrenost sreće Vitez je onaj što u parku stoji naslonjen na svoje uspjehe i poraze Smije im se radošću djeteta Kada jednom pobijedi bedem straha Jecaj njenog tijela se javlja Zagolica tek toliko da zna da nije ostavljena U pismu napiše: Voli te lutalica ljubavi Ako sam te jednom ljubio moje usne će se uvijek vratiti vrtovima gdje s jutrom prestaje jesen, dolazi proljeće |
