SONGFORDEAD

Uvijek kada putujem
Putujem sam,
stari kofer, tek uvelo cvijeće
Njeno rođenje, moj spas
Tračnice što nadolaze
pod težinom te mašine dahću,
žele doći do zraka
U svem' tom putovanju
upoznao sam tek svoje srce okrnjeno,
usne što davale su mi nadu,
jer tuga je kao svjetlost tamna,
mrzovoljna, što se ja više želim uzdići,
ono me ruši, vraća na početak pupanja istine
Trnje što se zabilo u mladost jednog mladića,
ukorijenilo se kao tupa bol
Jer bez očaja nema ni ljubavi

Oči te male crne'
Kao svjetionici su
Pokazuju mi kojom stranom ići
Ja ih u nevjerici pitam:
Pa gdje ću ja to stići