SONGFORDEAD

putujemo onkraj duge dok iskra iz tuge koči po tračnicama koje zarastaju korov ljudskog snošaja, odnosa potrebe i svrhe, tek jecaj stare žene što bešumno soli sinje More možda čuje Zid u plaču, nismo bili mnogi niti smo bili prvi koji su hodali Zemljiom, Sunce žari bojom zelenom, gorčina je u šađi piva još dvije i treće ostala, nisam osamljen dok se penjem stepenicama prema raju, tko će dodirnuti dlan moj, java ili ratnici skriveni dok piju iz razbijene čaše a krv iz jagodicama prema korijenu triticuma, snijeg je zastao onkraj prozora svježe omeđenog starošću, i dalje putujem daleko od starih svojih i njihovog prebivališta, svijeća dal gori pitam se uzajamno sa svojom sjenom, u tišini brojim godove svojih vjeđa, prost i pohlepan za poezijom dok čekić udara u betonski stupac razdraženih promišljanja

Opraštamo li se od tjeskobe
Nepouzdan svjedok ne čita knjige
Ili sam ipak to ja
Nepoznanica sam sebi

U pitanju je ritmika dinamike
Svegled slad ponegdje upitna strast
Svetogrđe zazora, razor je identičan
Pravovaljanoj liniji, alat boja prljav

Dok prebiva zvijer na rijeci
Na onoj koja suviše vraća
I dok se u povratak mladim

Još da li sladim grizidiobe mističnih travki
Negdje u njedrima vremena
Sve je nekako ostalo u sjeni sivih patauljaka

Mir, spo-okoj, mirim dušu
Dijete razdragano, ljubim njene male stope
Ona je sve razlog što ostajem tu gdje
Suncokreti spavaju

Ne klatim klatno ure naviorene na koloture
Bruje, bruje zupčanici tih dana
Jer uz naviku redovno vadim cigarete
Iz tijesne tabakere, crna kava se peče

Kradem li ti Sveznajući
Bol titana ili divova, tko je krivac
Za sazrijevanja Anđela tamnih krila

Stopljeni smo u perivoj sadašnjosti
Ne nosimo kišobrane, mraz je djelomično zamro
Jabuka srama istih pukotina
Kao Ministarstvo straha iz kojeg sam ponikao

Ostali smo ti i ja da brojimo dukate na nebu neupitnom
Dok si skidala sa sebe zvjezdanu prašinu ja sam obitavao
Na tebi, jer ljubav je promišljen čin zelen gore

Ne bježi od revolucije u nama, nisam partizan ali nudim ti
Kamen zvijezdu, ludu izobrazbu klesara navigatora
Putovali smo preblizu srcu, zastali na bedrima

Još uvijek tražim usana tvojih trag na mojim preponama
Miris jabuke i cimeta ispunjava kupolu mojih nosnica
Grizem vjeđe mjesecu, uvijek si mi bila draga

,, i to najviše, straga,,

Ne mogu se pridržavati pravila
Jer sam ne proporcionalno raspoređen,
Gutam sjemenke suncokreta kao mašinski pastir divljine
Nije utopija ali žuto nije sunce
Već je odraz zeleno ishitren rekvijem

Ne kradi mi memoriju, imam tek jednu minutu ushita
Bilo je mokro, bilo je teško vratiti se nazad
Bez pojasa sam tek običan pas, koji liže
prepušta se užitku vucibatine
cigareta York i sluđena prošlost
nepoimanje stvarnosti, rekvijem žute zgrade

postrojbe nisu ubile nikoga tko mi je drag već
dušu, srce je i dalje okovano bojama jeseni
koju volim, koju sanjam i kada je proljeće

jer svaki kraj nije uvijek kraj
već vrlo lako može biti i početak jedne zime

Iza staklenog postolja, nepostojani tiranin
Držimo li ptice u kavezima, uskoro postaje sigurno
Netko je ubio svoj šarm, lagano, besprijekorno
Nevaljala kleta cesta isto tako trune

Zapuhao je hladan vjetar, bili smo mladi
A ipak dovoljno stari, rat je završio
Vani kiši a meni čini se
Kroz prozor Sunce nekako sja

Vrijeme je Krezubica, dolazim
Bez konja, joj prilazim
Razgrćem dim joj sa bokova
Podaje se, il mi se daje

Smisao je u svakom slučaju isti
Bit će moja dok ledena neposlušnost
Razbija nam sram

Prilazim, očekivano već noćima dolazim
Još ovu noć, padaju krune
Moja je, tek pristigla, naga

Stupam, neuspješno, nikada od mene vojnika
Bez zapovjedi, dubina je moja
Savija mi se pod dlanovima
Koža znojna, tijelo malaksalo

Nisam bio uvijek iskren sebi
Jer kada bih bio, sanjao bih opet žutu zgradu
Gorku priučenu kafu, cigareta
Gospodina Waltera Wolfa

Starost odaje opseg koji se sužava
U meni ostaje tek utjeha, živ bio pa vidio