|
Osjećam da što više znamo, to smo ograničeniji. Veće znanje sa sobom nosi i veće spoznaje, time i veće granice. Nekad mislim i da je djeci lakše što (ako) vjeruju u bajke. Trujemo ih stvarnošću i znanjem. Ona još ne vide ograničenost, vide sve! Ideje su im bolje jer im je um još uvijek slobodan.
Sudbina me plaši
Ako postoji
Znači to je nešto što ne mogu mijenjati. Da je tako, i da sam svijesna toga, ne bih imala zbilja što promijeniti pa bih samo nestala kako bi mi valjda sudbina namijenila. Jer ne bih mogla živjeti sa spoznajom da jednostavno ništa ne mogu promijeniti, da mi je apsolutno sve određeno unaprijed.
Ako je nema
Definitivno je bolja opcija da razmišljam na način da sudbinu radimo sami.
Iako, taj značaj donosi veliku nesigurnost. U slučaju da postoji, jednostavno ćeš sve imati zdravo za gotovo. Loše isto, ali i dobro! I ljubav valjda. A ovako, ovako se moraš truditi. I dobro je da se trudiš. Ali ne možeš biti siguran, jer ako nešto uništiš, uništio si. Onako se u svojim mislima možeš izvlačiti kao 'ako smo si suđeni, bit ćemo'.
Sad baš moram napisati ono što nejednom znaju čuti oni koji me poznaju.
Postoji samo jedna prava ljubav i tisuću njenih kopija.
Jednostavno nikad ne dođe trenutak da se uklapa u ono o čemu pričam, ali ovaj put se nisam mogla/htjela oduprijeti potrebi da to napišem. Hoću da to svi zapamte.
Ova rečenica ima jako duboko značenje. Da kažem jednu interpretaciju: ako ljubav nije obostrana, nije prava. Jer je prava uvijek obostrana. I kopije ne možeš prepoznati. Nažalost. Barem nemojte zaboraviti dio o obostranosti. Jer je istina.
|