|
Za Kike, zauvijek mladu: Pročitaj u viđenjima Blakeovim, o lijepoj kćeri koja govori, koja želi vidjeti što je poslije smrti.
Danas sam razmišljala o ljudima koji mi znače. Svi, SVI koji ste mi ikad nešto značili - obožavam misliti o vama
Sjećam se divnih trenutaka......
Izrezujem sve rubrike kulture iz novina. Tko me poznaje neka se nasmije. Tko ne, neka me žali.
Majka i ja smo stajale pred ogledalom. Pokušavale smo naći neku sličnost fizičku, kad psihičke nemamo. Viša sam od nje. Bijele je puti toliko da je crvena. Ima plavu kosu. I oči su joj plave. I lijepe, a malo ljudi ima lijepe plave oči. Ima četvrtastu bradu. I izgleda ženstveno. Naglih je pokreta. Ima američki osmijeh. Bore oko očiju, a ne oko usta. Ima 53 godine. I lijepe usne. Da.
Bile smo u supermarketu danas. Stajala je ispred mene. Pogledala sam prema podu i slučajno pogledala u njeno dupe. Nosila je traperice. Ima sjajnu pozadinu. Došlo mi je da je primim za dupe. Onda sam pogledala u strop i rekla si "Oh Got, pa to mi je Majka!!!" i opet pogledala u nju. I opet mi je došlo da je zašlatam onako kako bliske prijateljice znaju jedna drugoj prići s leđa. Ali mi nismo prijateljice, zapravo imamo grozan odnos. Kao poznanici, kolege. Prisiljene smo biti zajedno i pokušavamo to trpiti na najbezbolniji način. Razgovaramo barem deset minuta dnevno. O vremenu, hrani i susjedima. Ponekad o slatkom psiću koji je prošao i o tome kako je oh grozan televizijski program. Iako trenutno opet nemamo programa. E i o lošim majstorima razgovaramo. O politici uglavnom ne, kaže da je to preintimno.
Heh, sad tko misli da ima loš odnos, barem zna da ima odnos. I da ako katkad osjeti mržnju, da i mržnja može biti pozitivna. Jer je osjećaj.
|