Smisao Života

utorak, 26.04.2022.

Milosrđe smrti

U svom sam poslu često viđao slučajeve u kojima su ljudi zbog patnje oduzimali vlastiti život, ponekad na uistinu grozne načine, npr. jednom se jedan čovjek u bolničkom krevetu više od 40 puta ubo tupim nožem od pribora za jelo kako bi okončao svoju patnju... Dakle, volja za prekidom patnje koju mu je zadavala bolest, odnosno za spasom koji donosi smrt bila je jača od boli koju je trpio dok se ubadao nožem, ako je uopće osjećao tu bol, možda je bila potpuno zanemariva u odnosu na patnju koju je proživljavao... Takvi slučajevi uvijek otvaraju pitanja ubojstva iz milosrđa... Dijalog koji slijedi inspiriran je filmom „Bog prema Ferdinandu von Schirachu“...


"Smije li liječnik pomoći pacijentu koji želi počiniti suicid kako bi okončao svoju patnju?"

"Ne, liječnici ne smiju pomagati nekome da se ubije, to se protivi Hipokratovoj zakletvi."

"Ako pacijent traži prekid liječenja liječnik je to dužan učiniti i tako mu pomoći da prije umre, to je u redu, a ako pacijent traži pomoć pri suicidu tražeći sredstvo koje će ga usmrtiti i okončati mu patnju, to onda nije u redu? I jedno i drugo je aktivna pomoć u usmrćivanju pacijenta."

"Ne, prekid liječenja je pasivni čin, a davanje sredstva je aktivni čin."

"Kako to ima veze sa stvarnošću, zar isključivanje aparata koji održavaju pacijenta na životu isto nije aktivan čin, kao i prekid davanja lijekova?"

"Pri davanju sredstva uzrokujem smrt, pri prekidu liječenja samo prihvaćam smrt."

"Ali, ako prekinete liječenje smrt nije slučajna nuspojava već znani ishod koji ste izazvali prestankom liječenja. Smrt je cilj u oba slučaja."

"Ne, smrt u liječenju nikada nije cilj, potpuno je različito ako netko umire od neizlječive bolesti ili ako se otruje."

"Da, razlika je u patnji, u potonjem slučaju skraćujemo patnju. Ako više ne možete pomoći pacijentu u njegovom zdravstvenom stanju i olakšati mu patnju ne bi li bilo etično pomoći mu okončati tu patnju? Ili je etičnije ljude osuđivati na noževe i druga sredstva s kojima će se pokušati ubiti? Nije li taj posljednji čin izraz dubokog poštovanja, humanosti i milosrđa prema pacijentu, kao kad ubijemo ozljeđenog konja da mu skratimo patnju? Zar konja čiju patnju razumijemo cijenimo više od čovjeka? Cijeniti čovjeka znači razumijeti njegovu patnju."

"Život je Božji dar i zato su ubojstvo i samoubojstvo grijeh, jer samo Bog smije oduzeti ono što je dao."

"Čudan neki dar koji se ne smije vratiti. Isus dopušta da ga muče i ubiju zbog naših grijeha, a bog je odgovoran za te grijehe, on je posadio drvo spoznaje i stvorio zmiju, on je stvorio podražaj za prvi grijeh, onda je dopustio da ga razapnu kao Isusa Krista i oprostio nam grijeh koji je on sam skrivio! Ako je bog htio oprostiti prvi grijeh kojim je kaznio sve Adamove potomke zašto to jednostavno nije učinio? Čemu ta komplicirana, krvava, odvratna, nelogična i tužna priča? Čemu uopće ti grijesi, samo ljudima kvare život, postaje im sitan i ružan? Ne teži li čovjek sreći, uklanjanju jada, nije li to prirodno? Nije li patnja besmislena?"

"Život jest patnja, živjeti znači patiti, kršćanstvo je vjera patnje. Patnja je strašna, često nepodnošljiva, ali patnja vjernika nikad nije kazna, nema veze s osvetom, patnja je čišćenje. Kršćanstvo traži od nas da se prepustimo Božjoj volji i da do kraja živimo sa svojom patnjom i iz toga crpimo smisao."

"Ali, ako je sve božja volja onda je i suicid božja volja jer ništa ne opstaje izvan božje volje, ni naša tzv. slobodna volja. Zar onda bog i suicidom ne uzima ono što je dao? Tu se radi samo o jednom jedinom jasnom pitanju: Kome pripada naš život? Državi, društvu, zajednici, obitelji, bogu ili nama samima? Kome pripada naša smrt ako ne nama?"