Smisao Života

nedjelja, 11.02.2018.

Ne ubij!

...kaže jedna od deset božjih zapovijedi iz čuvena Mojsijeva dekaloga, a koja je kao takva jedan od glavnih temelja morala u kulturama judeo-kršćansko-islamske tradicije... Život je, naime svet, ali samo ljudski... Ipak je čovjeku dana sva vlast na Zemlji, odnosno sva druga bića su tu da bi služila čovjeku ... Međutim, ova zapovijed „Ne ubij!“ nije izričita, odnosno ne odnosi se na sve situacije u kojima čovjek ubija drugog čovjeka, ili možda ipak jest izričita?... Naime, većina pismoznanaca, odnosno poznavatelja božje volje tvrdi da ta zapovijed nije izričita, ta kako bi obrana vlastitog života mogla biti grijeh, ili ubijanje „zločestih“ po zapovijedi božjoj?...

Tako i Mojsije svojim primjerom pokazuje da se ubiti smije i kada to bog zapovijedi, dapače, tada se mora ubiti jer je veći grijeh neposlušnost prema bogu... Pa tako Mojsije izvršavajući božju zapovijed naređuje da se pobiju svi koji su se klanjali zlatnom teletu i time udara temelj opravdanosti ubijanja po božjoj zapovijedi... Dakle, ubojstvo je dozvoljeno u slučaju nužne obrane ili krajnje nužde, te kada to bog zahtijeva kako bi bili kažnjeni oni koji su se ogriješili o božje zakone, jer bog neke ljude koristi kao svoje oruđe za izvršavanje pravde... Mislim da ne treba objašnjavati kako je takvo uvjerenje (da su neki ljudi oruđe u rukama božjim za kažnavanje grešnih) bilo, jest i bit će temelj zla koje je tisućljećima donosilo, donosi i donosit će smrt milijunima...

Međutim, što ako je zapovijed „Ne ubij!“ izričita, ili bolje rečeno, što ako tu zapovijed doživljavamo kao izričitu?... Zamislite svijet u kojem ljudi tu zapovijed doživljavaju kao izričitu, nedvosmislenu... Jesmo li uopće takvo nešto u stanju zamisliti?... Najvjerojatnije jesmo, jer u našoj mašti sve je moguće... Zamislite, dakle svijet u kojem svaki čovjek doživljava svoj život kao i život drugog čovjeka kao nešto uistinu sveto i ne pada mu na pamet da na bilo koji način taj život ugrozi... No, odmah po zamišljanju takvog savršenog svijeta dajemo mu etiketu utopije, nečeg što može postojati samo u našoj mašti... I uistinu, kada promatramo svijet u kojem živimo, kada promatramo kako se čovjek ponaša tijekom cijele poznate povijesti ne možemo ni doći do drugačijeg zaključka nego da čovjek zbog svoje prirode (ili tko zna čega) nije sposoban stvoriti svijet u kojem će vladati mir, u kojem će zapovijed „Ne ubij!“ biti shvaćena izričito, bezuvjetno...

No, među nama se ponekad pojavljuju neki ljudi koji tu zapovijed doživljavaju izričito, i ne pada im na pamet da bi digli ruku na drugog čovjeka, čak ni u slučaju da obrane vlastiti život... Takve ljude često doživljavamo kao čudake, čak i nerazumne... Ne govorim o ljudima koji su u situaciji u kojoj se ne mogu braniti ili pobjeći pa se moraju prepustiti napadu, već o ljudima koji bi se našli u određenoj situaciji u kojoj ne bi mogli pobjeći ali bi se mogli obraniti, međutim to ne čine jer ne žele nauditi drugom čovjeku... Ove potonje ćemo, dakle proglasiti nerazumnima jer je razumno braniti svoj život ako to možemo... Zašto se ti ljudi onda ponašaju tako nerazumno?... Neki se tako ponašaju zbog vjere, odnosno uvjerenja da je nauditi drugom čovjeku neoprostiv grijeh, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazimo...

Kada se čovjek s takvim uvjerenjem nađe u sustavu koji od njega traži da naudi drugom čovjeku, jer ako to ne učini bit će kažnjen, nađe se i pred iskušenjem svoje vjere, odnosno svojih uvjerenja – hoće li nauditi drugome da bi spasio sebe, ili će se ipak žrtvovati i prihvatiti kaznu te tako ostati dosljedan svojim principima?... Jednog takvog čovjeka nismo proglasili ludim ni nerazumnim, već bogom... Odnosno, mit o njemu nam govori kako je učio da treba okrenuti drugi obraz kada vas napadaju, kako treba na kamen uzvratiti kruhom, te je i sam dao primjer jer se predao bez borbe da ga razapnu, da ga kazne zbog njegovih „zločina“... Naravno, govorim o Kristu koji je dao dijametralno suprotan primjer od Mojsija... Zato Mojsije nije bog, jer se ponašao ljudski ... Naime, nekog tko se ponašao kao Isus Nazarećanin (u mitu o Kristu) možemo jedino proglasiti ludim ili bogom ...

A kako može biti samo jedan Krist, ostali su nedvojbeno osuđeni na ludost, ili najblaže rečeno, na nerazumnost... Tako je bilo i sa Desmondom Dossom, mladim adventistom koji je zapovijed „Ne ubij!“ doživljavao izričito, te kada se prijavio u vojsku tijekom 2. svjetskog rata to je učinio s ciljem da spašava ljudske živote... Naime, htio je biti bolničar na terenu koji pruža pomoć ranjenicima, ali nije htio nositi pušku, i na obuci je odbijao imati pušku, pa je doživljavao maltretiranje i šikaniranje, tukli su ga i omalovažavali proglašavajući ga kukavicom s ciljem da odustane od vojske, ali on nije odustajao, htio je spašavati ljudske živote, a ne ubijati... I na kraju je uspio, dokazao je da je veća hrabrost reći ne sustavu koji te tjera da nosiš pušku i ubijaš, nego reći da i nositi pušku i ubijati... Na otoku Okinawi spasio je 77 ranjenika zahvaljujući svojoj vjeri koja mu je davala snagu za taj pothvat... Jedini je koji je u statusu vojnika koji se pozivao na priziv savjesti dobio najveći američki orden za hrabrost, medalju časti...

Da, gledao sam film „Greben spašenih“... Mel Gibson kao „veliki američki patriot“ i u ovom filmu nije mogao izbjeći svoju težnju za prikazivanjem opravdanosti rata unatoč svoj ljudskoj patnji koju rat donosi, jer rat je ipak nužnost, a ljudska žrtva u „pravednom“ ratu nije uzaludna, tako da osobno smatram kako je ovaj film koji je trebao biti priča o čovjeku koji ide u rat kako bi spašavao ljudske živote ipak kontaminiran tim prikazom „pravednosti“ rata koja je na strani Amerikanaca (kao i uvijek)... Desmond Doss također se smatrao domoljubom i u rat je išao pokazati to svoje domoljublje, ali ne tako što će ubijati, već tako što će spašavati ljudske živote, i ne samo živote Amerikanaca... U filmu je ta vrsta domoljublja koje odbija ubijati najblaže rečeno „izgubljena u prijevodu“, odnosno ta vrsta je prikazana kao nuspojava „pravog“ domoljublja - onog koje ubija...

Domoljublje nije prikazano kao čovjekoljublje, već je čovjekoljublje prikazano kao ublažavanje posljedica „pravog“ domoljublja, kao nešto što ne može pobijediti to „pravo“ domoljublje (niti to smije), već ga može samo malo ublažiti tako da „nužna“ patnja bude što manja, da u „nužnosti“ rata ipak možemo biti i „humani“... Umjesto da poruka glasi: „ako svi odbijamo nositi pušku i ići u rat, poput Desmonda, rata neće biti, a domoljublje bez čovjekoljublja nije domoljublje“... Uglavnom, što na ovom svijetu bude više „luđaka“ poput Desmonda (ne moraju biti adventisti, niti uopće vjernici u bilo kakvog boga, već samo dovoljno „ludi“ da odbijaju ići u rat ubijati) to će ovaj svijet biti bolje mjesto... Za početak ostvarivanja tog boljeg svijeta bilo bi sasvim dovoljno da svi koji se deklariraju kao vjernici božju zapovijed „Ne ubij!“ doživljavaju kao izričitu, tada bi većina bila za mir jer im vjera tako nalaže, a volja većine bi prevladala, ili možda ne bi?...

„Budućnost svijeta su mladi ljudi koji odbijaju vojnu službu.“ Albert Einstein