Smisao Života

nedjelja, 05.11.2017.

Kako sam postao bezbožnik

Svatko od nas najvjerojatnije ima nekakvo iskustvo traganja za smislom vlastitog života i u tome ni ja nisam izuzetak... Ne bi se ovaj blog zvao „Smisao Života“ da to nije tako ... Ono veliko početno slovo „Ž“ u životu stavio sam kako bih istaknuo misterij života... No, sam život i njegov misterij nisu tema ovog posta... Ovo je priča o tome kako sam i zašto tijekom traganja za „smislom života“ postao bezbožnik ...

Pa da počnemo ... Bio jednom jedan dječak, hehe... Neću vas zamarati s tim kakvo mi je općenito bilo djetinjstvo, već samo s tim kako sam od svoje rane mladosti kroz religiju tražio odgovore na pitanja o svijetu u kojem živim, a time i o samome sebi... Rođen sam u nominalno rimokatoličkoj obitelji i roditelji me nisu upisali na vjeronauk jer im to nije bilo bitno, moj otac nije šljivio ni onaj socijalistički režim ni crkvu... Uglavnom, vidjevši da mnogi moji vršnjaci idu na vjeronauk poželio sam i ja, pa sam tražio i dobio dozvolu od roditelja da se upišem na isti...

Vjeronauk mi je uglavnom bio dosadan, ništa se nije razlikovao od dosade u školi, naročito je naporno bilo zahtijevanje bubanja na pamet deset zapovjedi, imena apostola, sedam svetih sakramenata, sedam smrtnih grijeha, raznih molitava itd... Međutim, ono što mi se svidjelo su bile priče iz Biblije... Naime, oduvijek su me privlačile razne priče, a u školi mi je najdraži predmet bila povijest (naravno, tek od 5. razreda), jer sam oduvijek htio znati što se događalo u ljudskoj prošlosti, nekako sam intuitivno osjećao da u znanju o našoj prošlosti leže odgovori na pitanja o našoj sadašnjosti...

Bibliju sam kao dijete apsorbirao kroz „Bibliju u stripu“ i jedva sam čekao da dođe dan kada će izaći novi broj da ga mogu kupiti... Inače sam općenito jako volio stripove i kad god bih imao koji dinar u džepu kupio bih neki strip, odrastao sam s Alanom Fordom, Komandantom Markom, Kapetanom Mikijem, Zagorom, Velikim Blekom, Tex Willerom, Dylan Dogom, Marti Misterijom, Mister Noom i mnogim drugima... Nakon perioda gutanja stripova polako sam se okretao knjigama, naročito sam volio povijesne knjige, a počeo sam čitati i pravu Bibliju...

Uglavnom, svidjele su mi se Isusove poruke ljubavi prema bogu i čovjeku, odnosno njegovo beskompromisno učenje da ljubav nema alternativu, i neko vrijeme sam vjerovao da je Isus uistinu Put, Istina i Život, ili sam barem mislio da vjerujem... Naime, u meni je postojao osjećaj da nešto u toj katoličkoj istini ipak ne valja, da nešto nije u redu... A kako sam sve više čitao razne knjige i uvjetno rečeno širio svoje znanje, tako je rasla i sumnja u tu istinu... Nisam odmah odbacio koncept boga, ali nisam više mogao prihvaćati boga za kojeg je njegovo stvorenje u svojoj naravi grešno, te se mora cijeli život kajati zbog onoga što jest kako bi zaslužilo vječni život u kraljevstvu nebeskom...

Ako je bog čovjeka stvorio sa slobodnom voljom, i ako je bog ljubav, i ako je bog svemoguć, sveznajuć i sveprisutan, kako je moguće da bilo kakvo postupanje čovjeka po toj slobodnoj volji može biti protivno božjoj volji kad je ta slobodna volja božja volja?... Tada grijeh koji se definira kao protivljenje božjoj volji ne može postojati, jer svako ljudsko postupanje po slobodnoj volji jest božja volja... S ovim zaključkom ne zagovaram eventualnu tezu da ne postoji dobro i zlo, odnosno da je svako ljudsko činjenje dobro, već zaključujem da je svako postupanje božja volja, bilo dobro ili zlo, i da je Sotona (ako postoji) sluga božji koji provodi božju volju, ta i on je njegovo stvorenje kojem je bog namijenio ulogu da nagoni ljude da čine zlo i da ih onda zbog toga kažnjava iako je to zlo božja volja...

Vidite s kakvim se pitanjima moj um mučio, a to je samo mali dio pitanja koja sam postavljao a da nisam nalazio zadovoljavajuće odgovore u kršćanskim teologijama općenito, ne samo u katoličkoj... Osim svih nelogičnosti u vezi s božjom naravi koje su izvirale iz kršćanskih teologija, problem su bila i druga crkvena učenja... Npr. kako seks izvan braka može biti grijeh ako nema nikakve štete za bilo koga, ako se radi o slobodnom pristanku seksualno zrelih osoba? Ili kako bog u svojoj bezuvjetnoj ljubavi može stvoriti ljude koji su drugačiji od većine, poput LGBTIQ osoba i onda ih osuđivati zbog toga što jesu, odnosno proglašavati homoseksualizam grijehom?... Kako se može proglašavati grijehom bilo kakvo ponašanje koje ne zadire u ničiju slobodu i nikome ne šteti?...

No, to što se u određenoj vjerskoj zajednici proglašava grijehom nije problem, dok god ostaje unutar te zajednice, odnosno dok god svaki pojedinac svojevoljno prihvaća određene moralne norme i živi po njima... Svatko nek vjeruje u što god hoće, i nek čini sa svojim životom što god hoće... Ali, problem se javlja kad se određene moralne norme pokušavaju nametati ili se nameću drugima protiv njihove volje... Crkva ima dugu povijest nasilnog nametanja moralnih normi i kažnjavanja ljudi zbog kršenja istih, naravno uz pomoć države... Ne podržavam nametanje volje većine manjini niti obratno u bilo kojim sustavima, demokratskim ili ne... Sloboda pojedinca dolazi iznad svega dok god ne zalazi u tuđu slobodu...

I u današnje vrijeme smo svjedoci kako se kršćanske moralne norme pokušavaju nametati svima, putem donošenja zakona koji treba vrijediti za sve, bili oni kršćani ili ne... Kod nas je dobar primjer referendum o braku kojim je na kraju Ustavom svima nametnuto da se samo zajednica muškarca i žene smatra brakom (iako je to do tada bilo tako regulirano i zakonom)... Ili pokušaji da se pravo na pobačaj više ograniči ili u potpunosti zabrani... Nitko nema pravo odlučivati u tuđe ime kako će se zvati njegova partnerska zajednica, niti ima pravo u ime bilo koje žene odlučivati da li će ona roditi ili ne...

Naime, u Hrvatskoj se 86% stanovnika deklarira katolicima i kao takvima im ne pada na pamet da zajednicu muškarca i žene ne nazivaju brakom i to im nije zabranjeno, također im ne pada na pamet da podržavaju pobačaj i da mu žene katolkinje pribjegavaju, i tako se ponašaju... Ili sam možda u krivu, možda neke katolkinje ipak pribjegavaju pobačaju?... Katolicima, dakle nitko ne brani kako će zvati zajednicu žene i muškarca niti brani njihovim ženama da rađaju... Zašto neki katolici žele da se svima nameću njihove norme, odnosno njihovo uvjerenje da samo muškarac i žena mogu biti u braku, i da žena ne smije pobaciti?...

Ako se 86% katolika drži svojih moralnih uvjerenja nema nikakve opasnosti da će njihove žene pobaciti ili da se njihove zajednice između muškarca i žene eventualno neće zvati brakom... A ako se ne drže svojih moralnih normi neka to reguliraju unutar svoje vjerske zajednice... Nek kažnjavaju žene izopćenjem ako pobace, a ne da se zakonom njihove norme nameću svima ostalima koliko god da ih malo ima... Čak ni njihov bog nije htio uništiti Sodomu i Gomoru ako u njima ima i jedna jedina nevina obitelj pa je prije uništenja spasio Lotovu obitelj, a oni bi uništavali život tisućama ljudi... Nemaju pravo na to...

Nadalje, katolici, a i ostali kršćani, kao i pripadnici nekih drugih religija osjećaju se ugroženima rodnom teorijom... Zbog čega?... Čega se boje?... Svoje djece koja nisu rođena ni kao muškarci ni kao žene, odnosno svoje djece koja su rođena kao interseksualci s obilježjima oba biološka spola?... Ili svoje djece koji su rođeni sa spolnim obilježjima muškarca ali osjećaju da su žene, pa žele postati žene, i obratno, ili se boje svoje djece koja osjećaju seksualnu privlačnost ka istom spolu?... Boje li se rodne ravnopravnosti u kojoj se svi ljudi smatraju normalnima, boje li se tog prava na normalnost za sve jer se samo oni smatraju normalnima?... Nemaju se čega bojati, i dalje će biti normalni, samo će i oni koji nisu imali tu sreću biti normalni to napokon postati... Kako njihovu normalnost može ugroziti tuđa normalnost dok god njima ne oduzima slobodu?...

O ratovima i drugim nedaćama koje izazivaju razna vjerska uvjerenja neću pisati, ovaj post je ionako predugačak... Da me se krivo ne shvati, nemam ništa protiv vjere, vjera je poticajna snaga, vjera je utjeha, vjera je nada, vjera je mnogima spas i smisao života, vjera može biti izvor duhovnosti, a i ne mora, duhovnost je osobna stvar pojedinca i može se doslovce naći svugdje... Ono o čemu pišem je zlo koje proizlazi iz naših uvjerenja, konkretno iz vjere u određeni koncept boga i moralnih normi koje proizlaze iz tog koncepta, ali zlo koje ne dolazi ni od kakvog boga ni od Sotone, već od čovjeka, čovjeka koji sebi uzima za pravo krojiti sudbinu drugom čovjeku, od tuda proizlazi svo zlo, svo nasilje, iz želje za moći nad drugima...

Da se vratim na svoj put ka bezbožništvu... Odbacivši katolički koncept boga, nisam odustao od traženja smisla života u liku boga pa sam prihvatio i mogućnost koju nudi deizam, da je bog stvorio svijet ali se onda povukao iz tog svijeta i ne zanima ga što se događa, a svi koncepti bogova su puka ljudska izmišljotina jer se bog nikome nikada nije objavio, ili mogućnost koju nudi panteizam da je bog suština svega postojanja, odnosno da je cijeli svemir bog pa tako i mi... No, onda sam na kraju shvatio, doživio „prosvjetljenje“; svaki koncept boga je ljudska izmišljotina, boga jednostavno nema i nikada ga nije bilo, pojavio se kada i čovjek, u ljudskom umu, i tu i dan danas luduje i stvara probleme... I tako sam već neko duže vrijeme bezbožnik koji ne vjeruje u boga, ali racionalno ne može odbaciti činjenicu da tajna postoji, ali ona ostaje tajna i nema apsolutno nikakvog smisla pokušavati je odgonetnuti stvaranjem koncepta boga... I tako više ne vjerujem u boga, ali zato vjerujem u Život...