Smisao Života

utorak, 03.02.2015.

Pogrešnost

„Nije moguće da nas obdari osjećajem koji bi je vrijeđao.“ Markiz de Sade

De Sade ovdje misli na Prirodu... Prirodu s velikim početnim slovom, sinonimu za Boga s velikim početnim slovom iz monoteističkih religija, ili sinonimu za Silu s velikim početnim slovom iz „Ratova zvijezda“ ... Uglavnom, znate na što mislim, na „onu“ tajnu, misteriju postojanja, tajnu ciklusa stvaranja i razaranja i ponovnog stvaranja... Od Darwina možemo dodati još jedan naziv za tu tajnu, možemo Evoluciju pisati velikim početnim slovom ... No, to vodi kreacionizmu i štovanju božanstava, te davanja proizvoljnih karakteristika tim božanstvima... Priroda (Bog, Sila, Evolucija) je ta koja je stvaratelj , održavatelj i razaratelj svega, gospodarica života i smrti, ali što je to Priroda (Bog, Sila, Evolucija)?... E, tu nastupaju odgovori koje stvara naš um kako bi pronašao utjehu u svom neznanju pa tako nastaju razna teološka i filozofska učenja o tajni postojanja i o smislu života, a samim time i učenja o pogrešnosti i ispravnosti našeg načina života, iliti moralni zakoni... Problem je kod moralnih zakona što isti proglašavaju apsolutnu istinu od koje je svako odstupanje pogreška koju treba eliminirati... A kako reče drug Staljin: „Nema čovjeka, nema problema.“... Međutim, prema toj logici, da bi se riješili svih problema trebalo bi eliminirati sve ljude – nema ljudske vrste, nema problema... Jer problemi opstaju samo u ljudskim umovima, kao i pogreške...

Priroda (s malim početnim slovom) ne poznaje pogreške, niti evolucija (s malom početnim slovom) ne poznaje pogreške... Kako to, velite?... Zar tzv. „loši“ geni nisu pogreške u mutaciji?... Isti su kao takvi pogreške samo u ljudskom umu, jer nema „loših“ gena... Kod prirodnog odabira postoji uspješno i manje uspješno prilagođavanje, ali to ne znači da je jedinka koja je zbog nekih svojih psihofizičkih karakteristika manje sposobna preživjeti, pogreška prirode... Ta jedinka neće preživjeti, ili možda hoće, a to ovisi o mnogim faktorima u njenom okolišu... Uspjeh nije jednako ispravnost, a neuspjeh nije jednako pogrešnost, bez neuspjeha ne bi bilo uspjeha, u tom smislu neuspjeh nije pogreška, jer da je neuspjeh pogreška ne bi bilo uspjeha ...Tzv. „loši“ geni koji uzrokuju bolesti relativno se često pojavljuju kod čovjeka, ali i kod svih drugih vrsta... Takvi geni, koje mi doživljavamo „lošima“ dio su prirodnog odabira kao i „dobri“, bez istih evolucije ne bi bilo, razvoja života ne bi bilo... Neki su se „loši“ geni čak pokazali i korisnima u smislu zaštite od određenih bolesti iako su i sami uzročnici bolesti, poput gena za srpastu anemiju koji kod ljudi koji žive na područjima gdje vlada malarija iste štiti od malarije... Uglavnom, poanta je da je čovjek taj koji subjektivno doživljava određene gene kao „dobre“ a druge kao „loše“, a da priroda te pojmove ne poznaje... Geni su tu da prenose informaciju radi opstanka i razvoja života (odnosno radi vlastitog opstanka), a prirodnim odabirom preživljavaju najsposobnije jedinke (nositelji, prijenosnici gena), te se tako osigurava najkvalitetniji prijenos informacija kako bi se život dalje razvijao, a svi geni, kako god ih mi doživljavali, u tome imaju svoju ulogu, svoj doprinos...

No, da se vratim na pojam pogrešnosti koji nam nameću naši moralni zakoni... Upravo tako, nameću nam pogrešnost... Mi smo ti koji griješimo u svojim životima na mali milijun načina, ovisi po kojem moralnom zakonu smo nešto pogrešno učinili... Pogrešno je lagati, pogrešno je krasti, pogrešno je ubijati (ljude i životinje), pogrešno je nasilje bilo koje vrste, pogrešno je jesti svinjetinu, pogrešno je uopće jesti meso, pogrešno je piti alkohol, pogrešno je drogirati se, pogrešna je poligamija, pogrešna je monogamija, pogrešna je prostitucija, pogrešan je pobačaj, pogrešna je homoseksualnost, pogrešna je eutanazija, pogrešno je blabla... A čovjek sve to čini, dapače, čovjek jest to sve... Toliko „griješimo“ u svom životu da možemo zaključiti kako su naša „ispravna“ postupanja mizerna, jedva primjetna... Postavlja se pitanje kako netko tko čini toliko pogrešaka uopće uspijeva preživjeti ?... Ali ranije zaključih da neuspjeh nije pogreška, što znači da se s greškama može uspjeti ... Sam pojam pogreške iliti greške u ljudskom pojmovnom bukvaru označava nešto što daje netočan rezultat, ili nešto što je napravljeno loše, netočno ili nekorektno... To netočno ili loše odnosi se i na ideje i mišljenja, pa čovjek proglašava i nijh takvima... To je sasvim logično, ako čovjek u svom umu postavi neko pravilo, sve što je drugačije od tog pravila je pogrešno... Tako je 2+2=4, a svi ostali rezultati su pogrešni... No, matematika je egzaktna znanost u kojoj je pogrešku lako definirati, odnosno dokazati njeno postojanje...

„Malo je ljudi shvatilo da „griješiti“ ili „živjeti u grijehu“ zapravo znači živjeti onako kako to od čovjeka traži priroda.“ Paul Tabori

Pogreška kao pojam u ljudskom umu, dakle nastaje kao posljedica očekivanog rezultata koji se nije ostvario, odnosno kao posljedica postavljenog pravila koje je prekršeno... Nema očekivanog rezultata, nema pogreške... Nema postavljanja pravila, nema pogreške... Ili drugačije rečeno, pojmovi ispravnosti i pogrešnosti su uvjetovani očekivanjem određenih rezultata odnosno postavljanjem određenih pravila... I kada izmislimo određena pravila ponašanja koja su posljedica naših izmišljenih moralnih svjetonazora onda namećemo izmišljenu pogrešnost bićima kojima je priroda dala sklonosti koje mi proglašavamo pogrešnima ... To je logično, zar ne?... Dati nekome određenu sklonost i onda je proglasiti greškom?... Kako bi priroda (ili Priroda) mogla dati nekom biću određene sklonosti i onda se osjećati uvrijeđena zbog tih sklonosti, smatrati ih suprotnima svojoj volji i proglasiti ih pogreškom, grijehom?... Ne može, ni evolucijski ni kreacionistički gledano to nije logično... I zato markiz de Sade kaže da nije moguće da nas obdari osjećajem koji bi je vrijeđao, a Tabori veli da „griješiti“ znači živjeti kako priroda traži... Međutim, iako ljudske sklonosti ne mogu biti „pogrešne“, određene se sklonosti i ponašanja u ljudskim zajednicama smatraju nepoželjnima... Ali pogrešnost i nepoželjnost nisu sinonimi... Nepoželjnost određenog ponašanja ovisi o kulturi u kojoj živimo, odnosno o moralnim pravilima određene zajednice koja su postala kao takva ozakonjena pa se više represivno, a manje preventivno, pokušavaju suzbiti... Zato znam reći da je moral kako geografski tako i relativan pojam, jer ovisi o kulturi, odnosno o području na kojem vlada određena kultura...

Najveći problem ozakonjenja određenih moralnih pravila je to što se time na određenom području uspostavlja moralni apsolutizam, moralni totalitarizam, moralna diktatura, kako vam drago... Ljudima se tako oduzima sloboda u ime nekakve „kreposti“ koje se najčešće nisu u stanju držati upravo oni koji je zagovaraju... Parafrazirajući Lichtenberga mogu reći kako je takvo ljudsko ponašanje izuzetno čudno – boriti se tako žustro za svoja uvjerenja, a tako nerado živjeti po njima... I za to čudno ljudsko ponašanje imamo naziv – moralno licemjerje... Svaki pokušaj uspostave moralnog apsolutizma neizbježno vodi moralnom licemjerju, i onome što je najgore – kažnjavanju ljudi (ponekad i smrću) zbog postupaka s kojima realno nisu načinili nikakvu štetu drugima, a samo zato što je netko određeno ponašanje proglasio ilegalnim jer nije u skladu s nekim moralnim pravilom... I onda se u takvim okolnostima moralni relativizam proglašava nečim lošim, a ne uviđa se kako moral opstaje jedino u relativizmu, odnosno da svaka prisilna uspostava utopije zvane univerzalni moral završava ostvarivanjem antiutopije, kao i svaki pokušaj prisilne uspostave bilo koje utopijske ideje... Moralni relativizam je realnost u kojem ljudi žive u svim dijelovima ove planete, stanje koje zdušno prihvaćaju i u kojem žive...

Ali ne shvaćaju da je to tako, ili nalaze neke čudne izgovore kojim opravdavaju svoje ponašanje, kao npr. kada ubijem nekoga noseći civilnu odjeću iz osvete jer mi je on silovao dijete, to je moralno neopravdano i tako sam počinio zločin, ali kada ubijem nekog u vojnoj odori jer mi je netko dao pušku i rekao da moram ubiti tog nekog drugog kome je također netko dao pušku i rekao mu da ide ubiti mene, iako se ne poznajemo i jedan drugome nikad ništa nažao nismo učinili, onda je to moralno opravdano... Tako je i s lažima, postoje opravdane i neopravdane laži - što su laži političara uvjerljivije lakše će obmanuti javnost i dobiti glasove, što su marketinške laži uvjerljivije proizvod će se bolje prodati i ostvariti će se veći profit, ali ako lažno svjedočim na sudu kaznit će me zbog krivokletstva... Slično je i s krađom, svi svojim načinom života (jer trošimo novac) podržavamo ekonomski sustav koji se temelji na krađi – na otuđenom radu, a ako uzmemo kruh u trgovini jer smo gladni i ne platimo ga jer nemamo novaca, biti ćemo osuđeni zbog krađe... To je moralni relativizam, realnost u kojoj živimo, postoje „dobra“ i „loša“ ubojstva, „dobre“ i „loše“ krađe, „dobre“ i „loše“ laži... Ili je to možda moralno licemjerje – definirati iste pojmove u jednom slučaju „loše“, a u drugom „dobro“?... Poanta je u tome da je moral relativan pojam, te da drugačiji ne može biti, ne u ljudskoj stvarnosti... Jedino u ljudskoj mašti moral može biti nešto drugo... Uglavnom, pogrešnost je nešto što poznaje samo ljudski um, te definira i koristi taj pojam kako mu odgovara u određenim situacijama shodno vlastitom interesu, odnosno cilju koji želi postići... Jedan mi je štovani član ovog blogoopćinstva napisao da ću sigurno pogriješiti kad ću pisati post o pogrešnosti, i vjerujem mu, sigurno sam pogriješio, a sada je red na posjetiteljima ovog bloga da mi skrenu pozornost na pogreške (izuzev pravopisnih, molit ću lijepo )...

Za kraj malo Paula Coelha...
„Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe dokazivati kako je tuđi put pogrešan.“