Smisao Života

srijeda, 14.05.2014.

Život (ni)je svet

Svetost života?!... Zanimljiva ideja... Što to uopće znači, da je život svet?... Znači li to da je život nepovrediv?... I čiji život je u pitanju, ljudski, životinjski, ili općenito život svih bića?... Kako je čovjek po defaultu religiozno biće, jer kao samosvjestan postavlja pitanja o smislu i svrsi života, od davnina je život proglasio svetim... Međutim, ta svetost se doživljavala na različite načine, odnosno kako je čovjeku u određenim trenucima odgovaralo... Tijekom svog lovačko-sakupljačkog načina života čovjek je štovao životinje kao božanstva i zahvaljivao im na njihovoj žrtvi, odnosno što su mu dopuštale da ih ubije kako bi se s njima prehranjivao... Tako je štovao život kao svet, odnosno žrtvu te životinje kao svetu – koja je kao takva dio tog svetog ciklusa života i smrti kojim se održava postojanje... Čak je i kanibalizam kao fenomen imao duboko religiozne korijene, iako je ponekad bio posljedica čiste gladi... Naime, obredni kanibalizam je također slavio svetost života kroz žrtvu, u ovom slučaju ljudsku... Može izgledati paradoksalno da se svetost života slavila u smrti, ali jest bilo tako, i još uvijek je tako npr. u kršćanskoj euharistiji, jer čovjekova religiozna strana uma ne prihvaća smrt tijela kao kraj života, već samo prijelaz u novi život, ovakav ili onakav...

Prilikom velike prekretnice u ljudskoj povijesti, prijelaza na sjedilački način života, značajno se promijenilo i doživljavanje svetosti života... Bogovi su u tzv. prvim civilizacijama postali čovjekoliki, antropomorfizirani, iako su još zadržali i neke životinjske karakteristike (česti su prikazi bogova koji su dijelom ljudi, a dijelom životinje)... Naime, kada je čovjek shvatio da može sam uzgajati biljke i životinje za hranu i druge potrepštine (odjeća, oruđe itd.), odnosno da ne mora ovisiti isključivo o plodovima koje mu nudi Majka Priroda, u biti je shvatio koliko je moćan... Shvatio je da može vladati drugim bićima, da ih može kontrolirati, pripitomiti, iskorištavati... Ali kako to može činiti sa biljkama i životinjama tako to može činiti i s ljudima, postati apsolutni gospodar, da mu drugi služe, zakaj bi sam obrađival zemlju i brinul se za životinje, ili si sam kuhal i pral... Ta svjesnost čovjeka, o tome koliko je moćan, opisana je najbolje u stihu iz Knjige Postanka: “Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite”. Naravno, te riječi čovjek stavlja u usta boga, jer na taj način opravdava svoju moć, doslovce ju posvećuje, bog je taj koji mu zapovijeda da postane gospodar zemlje i svega što je na toj zemlji i da sa svime čini što god želi...

Svetost života sada se veže isključivo za čovjeka... Čovjek je svet, jer je stvoren na sliku boga... Nestaju i posljednje životinjske karakteristike bogova... Bogovi su u potpunosti antropomorfizirani... Naime, čovjek je gospodar zemlje, čovjek ima moć, prema tome bogovi mora da su poput čovjeka, a ne poput životinje koje se čovjek više ne mora bojati... Dakle, sad se više ne treba bojati životinjskog boga i ovisiti o njegovoj milosti, već se treba bojati čovjekolikog boga i ovisiti o njegovoj milosti... I sada se predaju žrtve takvom, čovjekolikom bogu... A on traži svakakve žrtve, od biljnih preko životinjskih do ljudskih... I opet se s tim žrtvama slavi svetost života, život za život... Kako su u tim tzv. prvim civilizacijama ljudske žrtve bogovima bile sve učestalije, jer se smatralo da ljudski život bogovima najviše vrijedi, pojavljivale su se ideje koje su kazivale da pravi bog nikada ne bi tražio od čovjeka da žrtvuje sebe ili drugog čovjeka... Jedna takva ideja pojavila se među Hebrejima u legendi o njihovom praocu Abrahamu koji je, uistinu revolucionarno za to vrijeme, odbio žrtvovati svog sina Izaka jednom od tih starih bogova – Elu, jer mu je navodno upravo taj bog zaustavio ruku u kojoj je držao nož rekavši mu da je zahtjev za žrtvovanje njegovog sina bilo samo iskušenje njegove vjere...

Uglavnom, poanta je kako se kasnije, najprije u judaizmu, a zatim i u kršćanstvu ustalila ta ideja o svetosti ljudskog života, o nepovredivosti ljudskog života, ali je opet ta ideja ipak ostala samo ideja, jer se na razne načine opravdavalo i dalje se opravdava nasilje nad drugim čovjekom, odnosno oduzimanje slobode i života drugom čovjeku... Upravo ta priča o svetosti ljudskog života koju stalno ponavljaju kršćanske crkve ispada najlicemjernija među svim njihovim pričama... Kršćanske crkve su podržavale i još uvijek podržavaju eksploatacijske sustave u kojima se ljudima oduzima sloboda kako bi služili izrabljivačima, poticali su i podržavali tzv. „sveti rat“, a danas se ne libe blagoslivljati vojnike da idu ubijati s krunicama oko vrata... Upravo postojanje, odnosno obučavanje i održavanje profesionalnih ubojica – vojnika, dokazuje nam kako nam je svetost ljudskog života u stvarnosti nešto strano, odnosno da je to čista laž... A u tom svojem licemjerstvu usuđuju se proglašavati pobačaj teškim grijehom, jer svako začeto ljudsko biće ima pravo na život, kako bi ga kad se rodi mogli pretvoriti u roba sustava, ne dajući majci pravo izbora hoće li roditi ili ne, iako bi ona jedina trebala imati to pravo... Nama je ljudski život svet samo kada nam to odgovara...



Na zapadu ništa novo, na istoku sve po starom... U prvim civilizacijama istoka koje su nastale u porječju Inda također je prisutno vjerovanje u svetost života, naravno onako kako je tamošnjim ljudima odgovaralo... Eksploatacijsko-hijerarhijski sustav je uspostavljen, a kulminira dolaskom Arijaca i stvaranjem kastinskog sustava koji sam po sebi ne priznaje život kao svet, naročito ne ljudski, odnosno svet je život samo nekih, onih koji su rođeni da vladaju, dok su oni koji su rođeni kao Parije – „nedodirljivi“, bića bez duše i nisu vrijedni samog života, a kamoli još i svetosti... Taj kastinski sustav proizlazi iz svetih hinduističkih spisa (jedan od najstarijih primjera kako organizirana religija sudjeluje u stvaranju i održavanju izrabljivačkog sustava), a hinduizam je tu vrlo krut i beskompromisan – ljudi se rađaju nejednaki u pravima... No, vratimo se na svetost života... Unatoč strogom kastinskom sustavu, unutar hinduizma postoji vjerovanje u svetost svega života, odnosno poštivanje života drugih bića, poput životinja... Svi znamo da je npr. u Indiji krava sveta životinja... S druge strane, izabravši vegetarijanstvo zbog suosjećanja prema bićima koja osjećaju bol i pate, ljudi šalju poruku da je životinjski život svet i nepovrediv kao i ljudski...

Svetost života svih bića najviše se očituje u budizmu... Budizam nije toliko krut i beskompromisan, manje je dogmatičan, više se bazira na to što činiti kako bi nam život bio bolji, a ne na to u što vjerovati... Pa se tako u budizmu veli kak' bi trebalo poštivati život svih bića i nikome ne nanositi bol i patnju... Pa nam tako i aktualni Dalaj Lama poručuje da kukce koji nas pokušavaju ubosti, poput komaraca, ne ubijamo, već da ih pažljivo tjeramo od sebe... Međutim, čovjeku nije lako poštivati ni život pripadnika vlastite vrste, a kamoli život drugih bića... Svejedi smo, moramo jesti da bi živjeli (možda neki ne moraju), ali imamo izbor ne jesti meso, odnosno ako zbog suosjećanja sa životinjama ne želimo sudjelovati u nanošenju boli i patnje koju iste doživljavaju možemo prestati jesti meso, te prestati nositi odjeću i obuću od kože, kao i koristiti druge predmete koji su izrađeni od životinjskih organa, odnosno dijelova tijela, i prestati voziti automobil... Ali opet, ima još jedan problem - čovjek svoju hranu uzgaja - obrađuje zemlju... Da bi se moglo prehraniti svjetsko stanovništvo stalno proširivanje obradivih površina za uzgoj žitarica, povrća i voća, je neophodno... Onog trenutka kada je čovjek počeo obrađivati zemlju svetost života kakva je do tada postojala o'šla je k vragu...



Naime, da bi čovjek uzgajao hranu kakvu želi, odnosno žitarice, povrće i voće koje želi, mora uništiti i biljni i životinjski svijet koji obitava na zemlji koju želi obrađivati... Život za život... Da, i kada jedemo omiljenu vrstu kruha ili omiljeno voće i povrće, trebali bi imati na umu da su te biljke izrasle zahvaljujući smrti i patnji tisuća životinja koje su na toj zemlji obitavale, da su uništena staništa mnogih biljnih i životinjskih vrsta da bi mi mogli uživati u omiljenoj salati... Stanište za stanište... Čovjek se više ne može vratiti skupljanju samoniklih biljaka i plodova i lovu na divlje životinje, ovisan je o uzgoju hrane, o uništavanju staništa jednih biljnih i životinjskih vrsta kako bi uzgajao druge biljne i životinjske vrste s kojima se želi prehranjivati... Ili samo biljke s kojima se želi prehranjivati... Kada bi poštivali život svakog bića, odnosno doživljavali ga kao svet, nepovrediv, i to htjeli dokazati u praksi, morali bi prestati jesti, prestati nositi odjeću, prestati graditi kuće, morali bi se popesti na neko visoko drvo, i to vrlo pažljivo da slučajno ne nagazimo neku životinjicu ili ne srušimo nečije gnijezdo, te tako upijajući energiju sunčevih zraka živjeti ne nanoseći bol i patnju nikome... Uglavnom, pojam svetosti života je nešto što se uvijek prilagođava našim željama... A naše želje, one su ono što mi jesmo... Uživajmo u životu dok možemo, zato smo tu ...

Šta ti je život