Smisao Života

srijeda, 01.05.2013.

Dan robova

...eto još jednog „praznika rada“ u kojem se kao i svake godine pjevaju iste pjesmice, sindikati svoje, vlada svoje, a narod se davi u besplatnom grahu... pa kako je tradicija da se na današnji dan pjevaju iste pjesmice, držat ću se i ja svoje tradicije da na 1. svibnja objavljujem post „Dan robova“ koji sam ovaj puta malo doradio...


Na današnji dan još od davne 1886.g. radnici izlaze na ulice kako bi od svojih robovlasnika zahtjevali bolje uvjete ropstva... Ostaćemo robovi samo nam dajte da radimo i platite nam taj rad i skratite nam radno vrijeme i dajte nam pravo na besplatni topli obrok i dajte nam naknadu za prijevoz i samo nam dajte i mi ćemo ostati robovi... Zapravo, molimo vas da nam dopustite da budemo robovi, jer pobogu, ljubljeni gospodari, kako ćemo živjeti ako nećemo raditi za vas... Nemojte nas baciti na ulicu, molimo vas, možete nas prodati nekome drugome, ali preklinjemo vas, nemojte nas ostaviti... To su zahtjevi kojima robovi na svoj dan (1. svibnja) zasipaju svoje robovlasnike u nadi da će im se ovi smilovati i omogućiti im, prvenstveno da RADE, a onda da za to čak i budu dobro plaćeni, pa možda uspiju dobiti kredit za auto ili stan... Ali eto, nisu baš vremena kada se gospodari smiluju, ipak ih treba razumjeti, u ovo doba „gospodarske krize“ nema se dovoljno da se psićima bacaju mrvice sa stola, već psiće treba ostaviti na ulici, nek se snalaze, ako budu te sreće možda nalete na nekog gazdu koji će ih uzeti k sebi i dati im koju mrvicu...

U svojim zahtjevima robovi su znali biti toliko uporni pa čak i nasilni, da su im gospodari tijekom zadnjeg stoljeća čak i popuštali, ali samo zato jer su se bojali komunističke revolucije nakon što su boljševici došli na vlast u Rusiji... Komunisti su tako postali najveći neprijatelji kapitalističkih gospodara i bili svugdje proganjani... Međutim, tzv. komunisti u državama u kojima su došli na vlast nisu nikada ostvarili pravedne odnose u društvu, nisu ostvarili komunističku ideju o jednakosti, već su stvorili fašističke, diktatorske države u kojima je vladavina kapitala zadržana, samo što izrabljivači više nisu bili nekadašnji privatni kapitalisti već novi „državni kapitalisti“... Robovima, unatoč svih dosadašnjih iskustava, još uvijek nije jasno da kapitalisti uvijek pobjeđuju, i da njihovi zahtjevi, ovakvi kakvi jesu, upravo i doprinose toj pobjedi... Ako robovi traže pravo na rad, veće plaće, bolje radne uvjete itd., najvjerojatnije će sve to i dobiti, ali ne svi naravno, jer posla ne smije biti za sve, pričuva nezaposlenih uvijek mora postojati... Uglavnom, robovi se boje da će ih gospodar ostaviti, da će postati nepotrebni te da će im tako egzistencija biti ugrožena, i svim se svojim silama prvenstveno bore za svoje pravo da budu robovi: ZA PRAVO NA RAD...

Upravo takav odnos ljudi prema radu, a koji je u društvu nametnut od strane eksploatatora održava eksploatacijski sustav, jer ako su ljudi uvjereni da ne mogu preživjeti drugačije nego da otuđuju svoj rad u korist svog vlasnika, tada će se svim svojim snagama boriti da takve odnose u društvu i zadrže – boriti će se da i dalje robuju jer se drugačije ne može živjeti... A to je ono što naši gospodari i žele, da se borimo za pravo da radimo za njih... Mnogi ljudi ne prihvaćaju takve odnose u društvu i postaju kriminalci, kradu ili prosjače, ali u biti čine isto ono što legalno čine eksploatatori (bankari i ostali tzv. poduzetnici)... Razlika je između ovih kategorija ta što prvi (obični lopovi) kradu prvenstveno da steknu sredstva za život, dok ovi potonji (eksploatatori) kradu kako bi osigurali i održali svoj položaj moći i vlasti nad drugim ljudima... Dok god se ne promijeni odnos robova prema vlastitom radu, u smislu da odbace uvjerenje kako je takav rad nužan, eksploatacijski odnosi će i dalje opstajati, a robovi će i dalje biti izrabljivani (oni koji su sretni da budu robovi), dok će drugi „nesretnici“ koji nemaju posao biti prisiljeni da za život zarađuju ilegalno... U ovo doba tzv. „recesije“ mnogi su robovi ostali bez svog statusa, nemaju više za koga raditi, teško preživljavaju, robovlasnici su im doslovce oduzeli egzistenciju, jer... zar nije smisao življenja raditi kako bi se živjelo?... A sad nemamo za koga više raditi i treba tražiti novog gospodara, a to nije lako, kako je teško u ovom prokletom sustavu preživjeti!...

Kako je čovjek u eksploatacijskom sustavu tretiran kao predmet, odnosno kao roba, eksploatatoru nije bitno kada rob ostane bez svog statusa (zaposlenja), kao što nekim ljudima nije bitno kad iz raznoraznih razloga na ulici ostavljaju životinje za koje se više ne mogu ili ne žele brinuti... Čovjek nije životinja, iako u eksploatacijskom sustavu jest pripitomljen poput životinje, i ako pustite pripitomljenu žvotinju na slobodu ona će se jako teško snaći, možda će uginuti od gladi ili postati žrtva kakvog grabežljivca, ali možda će i preživjeti... Psi lutalice često se organiziraju u čopore i preživljavaju, a mačke su ionako puno nezavisnije od pasa i lakše se snalaze u svojoj okolini... Kada čovjek ostane bez svog statusa roba također može završiti na ulici i često postaje kradljivac ili prosjak, a ako nema krov nad glavom i beskućnik... Međutim, preživljava, ali postaje nepoželjna nuspojava sustava koju se ne tolerira... Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga, a kako bi robovi, kmetovi ili radnici taj rad doživljavali kao nešto što je njima korisno (i bez čega ne mogu živjeti) ucjenjuje ih se da moraju raditi, proizvoditi, kako bi dobili dijelić vrijednosti tih dobara da mogu preživjeti i nastaviti proizvoditi (za nekoga drugog, naravno)...

Kada netko zahvaljujući otuđivanju svog rada stekne kapital ulaže ga u otuđivanje rada drugih u svoju korist, jer mu sustav to omogućuje, dapače, ostvarivanje takvog odnosa mu se nalaže kao nešto potrebito, kao nešto «sveto»... Međutim, u takvim eksploatacijskim odnosima u društvu otuđivanje rada znači otuđivanje čovjeka, otuđivanje njegovog cjelokupnog bića, što za posljedicu ima stvaranje teško bolesnog društva u kojem se odnosi temelje na nasilju čovjeka nad čovjekom, u kojem se isključuje solidarnost i empatija, društva čija je temeljna premisa život na tuđi račun – ideja koja je prije oko 7.000 godina promijenila svijet – zašto bih ja svojim radom priskrbljivao sredstva sebi i zajednici u kojoj živim kad to mogu drugi činiti za mene, ja ih samo moram natjerati da to čine... Kapitalizam je zlo (kao i svaki eksploatacijski sustav) jer se u istom ljudi tretiraju kao roba na tzv. tržištu rada („burza rada“ u kapitalizmu je samo sofisticiraniji oblik „tržnice robova“ u robovlasništvu)... Priznavajući eksploatatorima vlasništvo nad produktima našeg rada sebe postavljamo u položaj roba koji ovisi o milosti svoga gospodara... Priznavajući i legalizirajući tu krađu kao temelj funkcioniranja našeg društva dobrovoljno služimo tom kapitalističkom zlu održavajući njegovu opstojnost, te tako produbljujemo i produžujemo patnju koju ono izaziva u svijetu...


Što je alternativa eksploataciji, otuđenju našeg rada, toj strašnoj nepravdi koja je uzrok 99% devijacija u našem društvu?... Zar nije logičan odgovor pravedna podjela produkata našeg rada?... Zar nije logičan odgovor nepriznavanje vlasništva eksploatatorima nad produktima našeg rada?... Sjećate li se komunističke parole „TVORNICE RADNICIMA!“?... Zaboravite sada na ideologije poput socijalizma i komunizma, i fokusirajte se na riječ DEMOKRACIJA... Demokracija je jedini način kojim se ostvaruje pravda, kojim parola „TVORNICE RADNICIMA!“ postaje stvarnost... Poduzeća u vlasništvu radnika postoje i funkcioniraju besprijekorno, i to ne od jučer... Poduzeća u kojima ne postoji vlasnik pojedinac (ili skupina dioničara) koji prisvajaju stečenu dobit, već istu jednako dijele svi radnici jer su oni stvarni vlasnici produkata svoga rada... U „lijepoj našoj“ je početkom 90´-ih prošlog stoljeća provedena najveća pljačka na ovim prostorima, a koju smo nazvali „privatizacija“... Sva imovinska vrijednost (koja je u socijalizmu poznata pod nazivom „društveno vlasništvo“), a koju su građani ove zemlje stvarali desetlječima, završila je u rukama pojedinaca za vrlo malo para ili badava... Zar je bilo toliko teško, toliko nezamislivo vlasništvo tih poduzeća predati pravim vlasnicima – radnicima?... Onog dana kada prihvatimo tu jednostavnu istinu, kako smo MI vlasnici produkata svoje aktivnosti, a ne netko tko nas je uvjerio da on ima pravo na to vlasništvo, uništavamo zlo zvano kapitalizam i ostvarujemo DEMOKRACIJU = SOLIDARNOST, PRAVDU, SLOBODU i SIGURNOST...


Zahtjevanjem i ostvarivanjem našeg prava na ropstvo odnosi u društvu se ne mijenjaju i stvarne društvene promjene nema... Ako želimo stvarnu promjenu i uspostavu pravednijih odnosa, mi koji još uvijek imamo status robova trebali bi se solidarizirati s onima koji su ga izgubili, i PRESTATI RADITI... Jedino prestankom rada robova ruši se moć robovlasnika, i stvaraju pretpostavke za uspostavu drugačijih odnosa u kojima se više ne bi dopuštalo ostvarivanje moći pojedinaca nad drugim ljudima... Zato treba prestati raditi, prestati služiti sustavu, otkazati poslušnost u potpunosti kako bi se sustav urušio, odnosno sredstvo održavanja eksploatacijskih odnosa (država), i time se oduzela moć eksploatatorima, te kao što sam rekao stvorile nove pretpostavke, izgradili novi temelji za stvaranje društvenih odnosa temeljenih na slobodi i solidarnosti bez prisustva instrumenata za ostvarivanje moći i vlasti... Naime, kada ljudi odluče živjeti u slobodi od izrabljivanja, i kada im ta sloboda postane nit vodilja u organizaciji društvene zajednice, nema tog čovjeka koji se može nametnuti kao gospodar dok god se ta nit čuva kao najveća vrijednost u ljudskoj svijesti... Dok god ne odbacimo svoju želju da namećemo volju drugima, kao i želju da prihvaćamo volju drugoga, odnosi u našoj zajednici se neće promijeniti, a naši gospodari će se i dalje diviti svom djelu likujući: «Pogledaj kako smo uspjeli pripitomiti mase da rade za nas uvjerivši ih kako rade za sebe! Tu i tamo im popustimo u njihovim zahtjevima (veće plaće, bolji uvjeti itd.), ali samo zato da i dalje ostanu pripitomljeni i nastave raditi za nas. Zar nismo genijalni?!»... A slogan robova i dalje ostaje: „Želimo raditi i od rada jedva preživljavati kako bi naše gazde mogli lagodno živjeti!“


Uglavnom, sretan vam današnji praznik, kako god ga doživljavali!

...i danas zaboravite Mojsija i njegov dekalog, danas vrijedi samo sljedećih deset zapovjedi:

1. ČOVJEK SE RODI UMORAN I ŽIVI ZATO DA SE ODMARA

2. LJUBI KREVET SVOJ KAO SAMOGA SEBE

3. ODMARAJ SE DANJU DA NOĆU MOŽEŠ SPAVATI

4. NE RADI – RAD UBIJA

5. AKO VIDIŠ NEKOGA DA SE ODMARA, POMOZI MU

6. NE ČINI DANAS ONO ŠTO MOŽEŠ SUTRA

7. RADI MANJE NEGO ŠTO MOŽEŠ, A ONO ŠTO MOŽEŠ PREBACI NA DRUGE

8. U HLADU JE SPAS, OD ODMARANJA JOŠ NITKO NIJE UMRO

9. RAD DONOSI BOLEST – NE UMRI MLAD

10. KAD ZAŽELIŠ RADITI, SJEDNI I PRIČEKAJ, VIDJET ĆEŠ DA ĆE TE PROĆI