Smisao Života

ponedjeljak, 27.09.2010.

Ženomrstvo...

...iliti „žene su krive za sve“... Živimo u svijetu koji mrzi žene... Ova tvrdnja mogla bi zvučati skandalozno pretjerana da nije istinita... Naime, kako sam već pisao u ranijim postovima, hijerarhijsko-eksploatacijski sustav (koji još nazivam i „kulturom nasilja“) nastao je u trenutku kada se čovjek (muškarac) proglasio vlasnikom zemlje kao i svega što se na toj zemlji nalazi (uključujući i druge ljude, kao i vlastite žene i djecu)... Takvo eksploatacijsko društvo gdje je muškarac vlasnik svega, tj. gdje sve što postoji služi njegovim interesima, nazivamo i patrijarhalnim društvom, odnosno eksploatacija čovjeka nad čovjekom je neizbježna karakteristika isključivo patrijarhata... A jedan od glavnih stupova na kojima se patrijarhat održava i opstaje jest upravo ženomrstvo... Tisučljećima su žene u svim kulturama patrijarhalno-eksploatacijskog modela (koji je u svijetu, nažalost, postao većinski) bile tretirane kao inferiornija bića, odnosno kao vlasništvo muškarca... Žena, jednostavno, u patrijarhalnom društvu mora znati gdje joj je mjesto... Kako bi opravdao svoje ponašanje, odnosno objasnio patnju koju su novonastali odnosi u društvu stvarali (patnju koja proizlazi iz nejednakosti u pravima među ljudima), muškarac je trebao naći krivca za tu nesreću ljudskog roda, i našao ga je u ženi... Za okrivljavanje žene kao uzroka patnje čovječanstva trebale su mu priče o tome, mitovi koje će prezentirati putem Božjeg autoriteta, odnosno koji će biti proglašeni Božjom riječi (kao nešto što je neosporivo i što se ne smije dovoditi u sumnju)... Jedan od najpoznatijih takvih mitova na kojem je izgrađena judeo-kršćansko-islamska patrijarhalna (ne)kultura jest mit o Adamu i Evi gdje se uzroci svekolike patnje čovječanstva svaljuju na ženu (Evu) začetnicu grijeha zbog kojeg su svi ljudi osuđeni na patnju... U tom mitu muškarac je stvoren na sliku Božju, a žena od muškarčevog rebra i kao takva uvijek podložna muškarcu...

„Jedna priča, koju nam prenose muškarci koji su pomogli izgraditi temelje naše moderne kulture, jest to da su za sve krive žene. Jedna od priča kaže da je prva žena Eva bila glupa i neiskrena, da je pala na zmijin 'štos' pa je Bog kaznio sve žene poslije nje. Druga pak kaže da Pandora nije mogla obuzdati svoju znatiželju. Budući da su žene uzrok svih naših problema, ima smisla — a i vjerska nam je dužnost — potlačiti ih i kazniti ih i izdvojiti ih iz društva. Imena žena, s nekoliko izuzetaka, maknuta su iz tekstova modernih religija; samo su imena muškaraca vrijedna da ih se čuva kao rodoslovne zapise.“ T. Hartmann (iz knjige „Posljednji žar pradavnog Sunca“)

Religija igra ključnu ulogu u održavanju patrijarhalno-eksploatacijskog modela... Naime, jedino predstavnici Božji na Zemlji poznaju Božju riječ, odnosno Božju volju i oni su glavni stvaratelji i održavatelji teologije ženomrstva kao jednog od temelja održavanja vlasti muškarca, odnosno održavanja eksploatacijskih odnosa u društvu... Crkveni oci (koji su samo nastavili ono što je počeo osnivač kršćanstva sv. Pavao) uzeli su sebi u zadatak stigmatizirati ženu kao „korijen svega zla“ - prema sv. Jeronimu... U vezi toga donosim odlomak iz knjige „Povijest Boga“ od Karen Armstrong – bivše redovnice i istražiteljice povijesti religije: „Iako je za žene kršćanstvo prvobitno bilo sasvim pozitivno, ono je na Zapadu, već u vrijeme Augustina, pokazivalo ženomrzačku tendenciju. Jeronimova pisma prepuna su gnušanja prema ženama i ona povremeno zvuče poremećeno. Tertulijan je strogo osuđivao žene kao zle zavodnice, vječitu opasnost po čovječanstvo: „Zar ne znate da je svaka od vas Eva? Božja osuda vašeg spola živi u ovom dobu: i krivnja mora nužno živjeti. Vi ste vrata đavola; vi ste one koje ste raspečatile zabranjeno drvo; vi ste one koje ste prve prekršile božanski zakon; vi ste ona, koja je uvjerila njega, koga ni đavo nije bio dovoljno hrabar napasti. Vi ste tako nemarno uništile muškarca, Božju sliku. Vašom zaslugom, čak je i Sin Božji morao umrijeti.“ Augustin se slagao; »Kakva je razlika,« pisao je prijatelju, »da li je ona u ženi ili majci, ona je još uvijek Eva zavodnica koje se u svakoj ženi moramo čuvati«. Augustin je, očito, zbunjen što je Bog stvorio ženski spol - na kraju krajeva, »ako je ono što je Adamu bilo potrebno bilo dobro društvo i razgovor, bilo bi mnogo bolje imati kao prijatelje dva muškarca, ne muškarca i ženu«. Jedina ženina funkcija bila je rađanje djece, a to je prenosilo zarazu Istočnog grijeha, kao veneričnu bolest, na sljedeću generaciju. Religija koja gleda poprijeko na polovicu ljudskog roda, i koja svaki nesvjestan pokret uma, srca i tijela smatra simbolom fatalne požude, može muškarce i žene samo otuđiti od njihova prirodnog stanja. Zapadno kršćanstvo nikada se nije potpuno oporavilo od ovog neurotskog ženomrstva, koje se još uvijek može osjetiti u neuravnoteženoj reakciji i na sam spomen o zaređenju žena za svećenice. Dok su žene Istoka dijelile teret inferiornosti koje su u to vrijeme nosile sve žene ekumene, njihove sestre na Zapadu nosile su dodatnu stigmu gnusne i grešne seksualnosti, zbog koje su bile proganjane s mržnjom i strahom.“

Iz ovoga se vrlo lako zaključuje kako su crkveni oci (prvenstveno glavni teolog zapadnog kršćanstva sv. Augustin) promovirali homoseksualizam kao prirodniju i poželjniju orijentaciju (ne znam zašto se onda crkva danas toliko opire homoseksualizmu, naročito stoga što se dobar dio svećenstva drži te orijentacije)... No dobro, stvar je u tome da je žena proglašena „đavoljom nevjestom“ i da je s vremenom postala predmetom progona u kojem su tisuće žena spaljene kao vještice... Ženomrstvo nije izmišljotina kršćanstva (da me krivo ne shvatite)... Osnivači nove religije kršćanstva (poglavito njen „otac“ sv. Pavao) imali su dužnost tradiciju ženomrstva koja je karakteristična za patrijarhalno-eksploatacijski model društvene zajednice, ugraditi u teologiju nove religije, jer bez tog stupa (ženomrstva) od religije kao institucije koja treba služiti održavanju eksploatacijskih odnosa nema koristi... Sv. Pavao kao obrazovni Židov, farizej, jako je dobro poznavao strukturu patrijarhalno-eksploatacijskog sustava i mehanizme koji su potrebni da se takav sustav održava, i znao je staru mudrost kako se ljudima vlada poznavanjem i iskorištavanjem njihovih slabosti... Nije mu bio problem hvaliti Boga, govoriti o ljubavi prema Bogu, hvaliti tu ljubav kao najvišu vrijednost, govoriti kako je naš život ljubav sama utjelovljena u Bogu, kako je ljubav sve što jest, odnosno jedino što jest... To mu nije bio problem govoriti kako bi ljudima dao nadu i pružio utjehu i tako iskoristio njihove slabosti... Jer s druge strane, kako je taj čovjek dokazivao tu ljubav o kojoj je pričao?... Tako što je osuđivao pogane?... Tako što je osuđivao žene?... Tako što je proglašavao žene kao inferiornija bića nedostojna ljubavi kao što je to dostojan muškarac?... Uzmite Bibliju i čitajte njegove poslanice (osnovu kršćanske teologije), iste su pune izrečene ljubavi, ali i izrečene mržnje prema svima koji su drugačiji... Taj čovjek nije znao što je ljubav (jer u ljubavi nema osuđivanja i omalovažavanja, a najmanje govora mržnje) ... Jedino što je sigurno pokazao u svojim poslanicama, to je licemjerje...

I tako sv. Pavao veli: „Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću. Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego - neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je, zavedena, počinila grijeh. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom.“ 1 Tim 2; 11-15
„Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku.“ 1 Kor 14; 34-35
„Svaka pak žena koja se moli ili prorokuje gologlava sramoti glavu svoju. Ta to je isto kao da je obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije. A muž ne mora pokrivati glave, ta on je slika i slava Božja; a žena je slava muževa. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža.“ 1 Kor 11; 5-9
Potonja patrijarhalna tradicija koja nalaže pokrivanje ženske glave prešla je iz judaizma u kršćanstvo, a zatim u islam (iako je kao takva starija od sve te tri religije)... Kasnije je ta tradicija u kršćanstvu napuštena, ali se još uvijek zadržala u islamu (u kršćanstvu je ostao jedan simbolični obred kao uspomena na tu tradiciju – pokrivanje lica velom prilikom vjenčanja, iako se to jako rijetko prakticira)...

Ovaj post je već predugačak, a mogu se još navesti mnogi primjeri ženomrstva „svetih“ kršćanskih otaca, kao što su sv. Klement koji o ženama veli: "Svjesnost njihove vlastite prirode mora u njima izazivati osjećaje srama." , ili sv. Ciprijan koji kaže: "Žena je instrument koji đavao koristi da bi se dokopao naših duša"., ili sv. Grgur Nazijanski: "Silan je zmaj i lukava je otrovna guja: ali žena ima pakost od obojega." , ili sv. Alban: "Naći poštenu ženu je kao naći jednu jegulju u vreći od 500 zmija otrovnica. A ako rukom tražite po vreći i nađete jegulju, znajte da je držite za mokar i sklizak rep.", ili još bisera od sv. Augustina: „Kako žena može biti slika Božja kad je podložna muškarcu i nema nikakvih ovlasti, niti da poučava, niti da svjedoči, niti da sudi, a ponajmanje da vlada ili upravlja carstvom?“... U čemu je razlika ako se radi o supruzi ili majci ? I dalje se radi o Evi zavodnici od koje se moramo čuvati u svakoj ženi... Ne vidim u čemu bi žena bila od koristi za muškarca, ako se izuzme njena funkcija rađanja djece.“ , ili sv. Ivan Damascen: "Žena je kćer laži, stražar pakla, neprijatelj mira; kroz nju je Adam izgubio raj". , ili sv. Antun Padovanski: "Žena je vrelo ruke đavolove, njen glas je šištanje zmijurine"., dok sv. Toma Akvinski o ženama govori kao o „sekundarnoj intenciji prirode" koja je srodna stvarima kao što su "raspad, deformacije i slabost starosti“, koje su manje inteligentne od muškaraca, i čiji je intelektualni defekt sličan onima "u djece i mentalno bolesnih osoba", koje su slabije otporne na seksualnu napast od muškaraca jer "u ženama ima više vode, pa lakše podlegnu seksualnim zadovoljstvima.“, dok veliki reformator Martin Luther također ima izuzetno visoko mišljenje o suprotnom spolu: “Ako se one umore [žene] ili čak umru, nije važno. Neka umru kod porađanja, zato su i ovdje.“...

U ovom postu isključivo sam se osvrnuo na ženomrstvo u kršćanstvu, s obzirom na to da živimo u tom dijelu svijeta (koji pripada tzv. kršćanskoj civilizaciji)... Iako se u posljednjih stotinu godina borbe žena za ravnopravnost situacija u mnogim kršćanskim zemljama (naročito zapadnim) znatno poboljšala, patrijarhalni mentalitet još uvijek nije iskorijenjen, odnosno isti još uvijek vlada našom „svetom“ kršćanskom kulturom... Unatoč pravno-formalnoj jednakosti muškaraca i žena, u većini zemalja zapadnog kršćanskog svijeta (a da ne govorim o drugim dijelovima svijeta) muškarci i dalje „kolo vode“, a žene se često tretiraju kao inferiornije... Nemojte me krivo shvatiti, ne zalažem se za vlast odnosno dominaciju žena, kao što se ne zalažem niti za vlast odnosno dominaciju muškaraca (jer smatram da je svaka vlast sama po sebi zlo), već govorim o tome kako svi ljudi bez obzira na spol, rasnu, vjersku, nacionalnu ili bilo koju inu pripadnost, imaju pravo, zapravo, ne da imaju to pravo, već jesu jednaki (jednaki u pravima, naravno, ne govorim o jednakosti u sposobnostima koja kao takva ne opstoji)... Unatoč tome što piše u zakonima ljudi nisu jednaki u svojim pravima, i dok god se odnosi u društvu temelje na eksploataciji čovjeka nad čovjekom, to ne mogu niti biti... Stvar je u tome da to pravo koje je priroda svima dala – jednakost – čovjek osporava drugom čovjeku i tako uzrokuje patnju u kojoj živi većina čovječanstva... Moja poanta je kako naše zalaganje za jednakost među ljudima (odnosno priznavanje te jednakosti svima, jer nitko nije više ili manje vrijedan) doprinosi stvaranju pravednijih odnosa u društvu, stvaranju slobodnih, prirodnih i zdravih odnosa...