Smisao Života

petak, 09.04.2010.

Pripitomljavanje

U davna vremena ljudi su uočili prednosti koje donosi pripitomljavanje životinja... Korist od pripitomljavanja životinja bila je velika... Ljudima su hrana, odjeća i druge potrepštine bile na taj način dostupnije, nije bilo potrebito stalno ići u potragu i lov za krdima i stadima divljih životinja... Prednost pripitomljavanja očitovala se i u korištenju životinja kao radne snage... Osim uzgajanja životinja čovjek je, naravno, naučio uzgajati i biljke... Recimo da mu je život na taj način postao kvalitetniji, odnosno, hrana i ostale potrepštine su mu tako bile dostupnije... Iako se i o tome može raspravljati, jer je čovjek na taj način (uzgajavši vlastitu hranu) više radio i imao manje slobodnog vremena... No, to sada nije tema ovog posta... Kao što je čovjek primijetio sve te prednosti koje donosi pripitomljavanje životinja, tako su neki ljudi pak primijetili prednosti koje za njih donosi pripitomljavanje ljudi... Nakon početne akumulacije viška proizvoda (kao što sam već pisao u ranijim postovima) ti ljudi su prisvojivši taj višak stvorili početni kapital pomoću kojeg su ucjenom uz pomoć „božjih predstavnika“ odlučili pripitomiti ljude kako bi isti radili za njih, jer zašto bi svi radili, ako se ljudi mogu pripitomiti i izrabljivati poput životinja... Pripitomljavanje i životinja i ljudi je, naravno, moguće jedino prisilom, ali opet ne može se nikoga pripitomiti bez njegovog pristanka (iako je taj pristanak uvijek izazvan nekim oblikom prisile)...

Od tog trenutka sav rad pripadnika naše kulture postao je otuđeni rad, prisilan rad u korist izrabljivača... Stada pripitomljenih životinja kao i stada pripitomljenih ljudi imaju istu svrhu, oba se uzgajaju radi izrabljivanja... Kapitalistički sustav (kao i raniji robovlasnički i feudalni) u tu svrhu stvara instituciju pripitomljavanja ljudi (državu) koja sa svojim pravnim i obrazovnim sustavom, te vojnim i policijskim aparatom prisilno održava takve odnose u društvu... Da bi se takvi, eksploatacijski odnosi održavali, potrebno je konstantno stvaranje novog kapitala (akumuliranje viška proizvoda) kako bi se pomoću istog ljude nastavilo držati u ovisnosti o otuđenom radu, odnosno kako bi isti i dalje u svojoj pripitomljenosti bili izrabljivani... To je poput akumuliranja hrane za potrebe pripitomljenih životinja kako bi iste preživjele i dalje mogle biti iskorištavane... Dakle, uvjet opstanka pripitomljenih ljudi je njihova otuđena djelatnost kojom se akumulira višak proizvoda (kapital)... Međutim, sama proizvodnja viška vrijednosti jest uvjet opstanka, ali ne za ljude, već za kapitalistički sustav, jer je taj višak onaj dio vrijednosti robe koji se ne vraća proizvođačima... Proizvođači od tog viška ne žive, taj višak otuđuju kapitalisti koristeći ga za vlastito bogaćenje, odnosno za proširivanje područja eksploatacije, za proširivanje vlastitog posjeda...

Pripitomljeni (pošteni) ljudi tako bespogovorno otuđuju svoju ljudsku djelatnost, svoj život, u korist održavanja eksploatacijskih odnosa prihvačajući takvo stanje kao bogom dano, kao nešto normalno, dapače sveto... Tako svakodnevno odlaze na posao jer se zaraditi za život MORA, šalju svoju djecu u škole jer to MORAJU, a gdje se djecu pripitomljava, odnosno uči kako će i oni MORATI otuđivati svoj rad kako bi preživjeli, šalju svoje sinove u vojsku jer to MORAJU, kako bi se, ne daj bože rata, domovina obranila (ne shvačajući da sve vojske svijeta isključivo služe za zaštitu vladavine kapitala i eventualno proširenje područja eksploatacije, u čemu nacionalizam i religija kao sredstva manipulacije igraju glavne uloge) itd... Mnogi su ljudi u povijesti prepoznali zlo zvano kapital, ali nisu shvatili da se kapital ne može staviti pod kontrolu (što pokušavaju socijalisti), da je kapital neukroćena zvijer koju se ne može pripitomiti, zvijer koja živi proždiranjem ljudskih bića, i ako je želite ostaviti na životu morate joj davati njenu hranu... Međutim, ta zvijer služi interesima ljudskih zvijeri (kapitalista) loveći plijen za njih, i od tog ljudožderstva oboje žive... Kako bi prestali hraniti ljudske zvijeri najprije treba ubiti zvijer lovca (kapital) – prestati otuđivati svoj rad... Od kapitalizma je nemoguće stvoriti pravedno društvo, moguće je jedino ublažavati posljedice, a to je poput suzbijanja simptoma poput skidanja temperature ili ublažavanja boli, čime se pacijent ne liječi... Bolest treba otkloniti, tumor odstraniti, u našem društvu to znači napuštanje vladavine kapitala, prestanak služenja tom zlu zvanom kapital, oduzeti mu moć tako što ćemo prestati otuđivati svoj rad, svoju živu aktivnost...

“Čim ljudi prihvate novac kao zamjenu za život, prodaja žive aktivnosti postaje uvjet njihovog fizičkog i društvenog opstanka. Život je zamijenjen za preživljavanje… Čovjekova aktivnost je ‘produktivna’, društveno korisna, samo u obliku prodane aktivnosti. A sam čovjek je produktivan član društva samo ako su njegove svakodnevne aktivnosti prodane aktivnosti. Čim ljudi prihvate uvjete ovakvog oblika razmjene, njihova svakodnevna aktivnost poprima oblik opće prostitucije. Svoju djecu ne bismo prodali nizašto na svijetu. A ipak ih od malih nogu učimo samo jednom: kako da se što bolje prodaju na tržištu rada. Zar to nije pomalo… čudno? Prodaja žive aktivnosti dovodi do još jednog obrta. Rad jedne osobe prodajom postaje vlasništvo druge osobe; on biva prisvojen i stavljen pod kontrolu druge osobe. Drugim riječima, aktivnost jedne osobe postaje aktivnost druge osobe, vlasnika; ona se otuđuje od osobe koja je obavlja. Tako život jedne osobe, sva njena dostignuća, sve što njen život čini posebnim unutar života čovječanstva, ne samo da bivaju svedeni na rad, surovi uvjet opstanka, nego se sasvim otuđuju u aktivnost koju obavlja kupac tog rada. U kapitalizmu, arhitekti, inženjeri, radnici, nisu graditelji; graditelj je čovjek koji kupuje njihov rad. Njihovi projekti, proračuni i pokreti njima su strani. Njihova živa aktivnost, sva njihova dostignuća, pripadaju
njihovom kupcu. Svaki put kada čojvek proda svoj rad kapitalistu i prihvati samo dio svog proizvoda kao plaću za taj rad, on obnavlja uvjete za dalje iznajmljivanje rada i eksploataciju drugih ljudi. Nijedan čovjek ne bi dobrovoljno prodao svoju ruku ili svoje dijete za novac; ipak, kada čovjek svjesno proda dio svog radnog života u zamjenu za
preživljavanje, on time ne reproducira samo uvjete koji od prodaje života čine nužan uvjet njegovog opstanka; on time stvara uvjete u kojima ta prodaja postaje uvjet opstanka i za druge ljude. Naredna generacija može odbiti prodavati svoje živote, kao što ljudi iz sadašnje generacije odbijaju prodavati svoju ruku ili dijete. Ali, svaka propuštena prilika da se odbaci otuđeni, prinudni rad samo uvećava zalihu rada kojom kapital nastavlja kupovati naše živote. Kada ljudi ne bi više prodavali svoju živu djelatnost, sva impotencija kapitala bila bi odmah otkrivena; kapital bi prestao postojati...“ Fredy Perlman, iz eseja „Reprodukcija svakodnevnog života“