Smisao Života

subota, 02.01.2010.

"Arbeit macht frei"

«Najveće otkriće koje bi izvanzemaljski antropolog uvidio glede naše kulture je nevjerojatna reakcija na promašaj: ako nije djelovalo prošle godine, učinimo to PONOVO ove godine (i ako je moguće, učinimo toga VIŠE).» D. Quinn

1872 g. njemački nacionalist Lorenz Diefenbach napisao je novelu pod nazivom «Arbeit macht frei»(Rad oslobađa)... Taj je izraz postao poznat među njemačkim nacionalistima, a 1928. g. njemačka vlada ga je koristila kao slogan prilikom provođenja politike javnih radova koji su trebali suzbiti veliku nezaposlenost... Izraz je, međutim, postao najpoznatiji jer su ga nacisti koristili kao natpis na ulazima u koncentracijske logore... Zašto spominjem taj izraz?... Zato što je u njegovom simbolizmu sažet cjelokupni način funkcioniranja našeg društva, naše civilizacije... Od trenutka stvaranja hijerarhijsko-eksploatacijskog društva (kultura nasilja), rad je postao prisilna i otuđena ljudska aktivnost... Od nastanka prve vladajuće grupacije (klase) koja je silom prisvojila višak proizvoda (zaključala hranu) i proglasila se gospodarima, rad svih ostalih postao je prisila u službi vladara, otuđena ljudska djelatnost u korist onih koji su uzeli za pravo prisvojiti višak proizvoda i tako živjeti na tuđi račun... Da bi zadržali svoju vladajuću poziciju u društvu trebalo je osigurati konstantu prisvajanja viška proizvoda, odnosno, trebalo je donošenjem zakona legalizirati takvo ponašanje vladajuće klase... Tu je ključnu ulogu odigrala religija, dapače, bez njene uloge vladajuća grupacija nikada ne bi nastala, ne bi uspjela prisvojiti višak proizvoda...

Naime, u plemenskoj društvenoj organizaciji ljudi su u svojim pravima bili jednaki, nitko nije imao veće ili manje pravo na korištenje hrane ili drugih proizvoda... Poglavice, šamani i vračevi tu su bili da služe svojim sunarodnjacima, a ne da s njima vladaju... Međutim, kada su pojedinci došli na ideju ostvarivanja vlasti putem prisvajanja viška proizvoda za to im je trebala podrška onih koji «poznaju volju bogova»... Kako bi se pojedinac u nepodijeljenom društvu jednakih izdignuo iznad ostalih i ostvario vlast potreban mu je glas šamana ili vrača koji će narodu objaviti da je ovaj poglavica «bog» ili je «pomazanik bogova» kojem je vlast dana od strane bogova... Tako nastaju dvije (u biti jedna) vladajuće klase koje su oslonac jedna drugoj (plemstvo i svećenstvo)... I kada vladajuće proglasite bogovima ili božjim namjesnicima nemate problema u očuvanju onoga što ste stvorili, tada ste u stanju natjerati ljude da rade što god vi želite, da grade piramide, palače, i ostale «grandiozne» građevine koje predstavljaju «napredak» ljudskog društva od primitivne jednakosti ka razvijenoj podijeljenosti (ka eksploataciji – otuđenom radu)...

Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga, a kako bi robovi, kmetovi ili radnici taj rad doživljavali kao nešto što je njima korisno (i bez čega ne mogu živjeti) ucjenjuje ih se da moraju raditi, proizvoditi, kako bi dobili dijelić vrijednosti tih dobara da mogu preživjeti i nastaviti proizvoditi (za nekoga drugog, naravno)... Kada netko zahvaljujući otuđivanju svog rada stekne kapital ulaže ga u otuđivanje rada drugih u svoju korist, jer mu sustav to omogućuje, dapače, ostvarivanje takvog odnosa mu se nalaže kao nešto potrebito, kao nešto «sveto»... Međutim, u takvim eksploatacijskim odnosima u društvu otuđivanje rada znači otuđivanje čovjeka, otuđivanje njegovog cjelokupnog bića, što za posljedicu ima stvaranje teško bolesnog društva u kojem se odnosi temelje na nasilju čovjeka nad čovjekom, u kojem se isključuje solidarnost i empatija...

«Ljudi nisu u mogućnosti učiniti bilo što za svoje dobro, dok za dobro drugih rade sve. A rade i dalje.» W. Benbow

Slogan «Arbeit macht frei» prodaje se ljudima već tisućama godina kao njihov spas (to što ga je osmislio i zapisao L. Diefenbach 1872.g. nema veze s tim)... Ljudima se od uspostavljanja hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa u društvu prodaje spika kako je u radu njihov spas, njihovo «oslobođenje», i ljudi tu spiku cijelo to vrijeme prihvaćaju zdravo za gotovo... Dok se u međuvremenu njihovi gospodari smiju uživajući u blagodatima tog otuđenog rada diveći se pritom svome genijalnom djelu: «Pogledaj kako smo uspjeli pripitomiti mase da rade za nas uvjerivši ih kako rade za sebe! Tu i tamo im popustimo u njihovim zahtjevima (veće plaće, bolji uvjeti itd.), ali samo zato da i dalje ostanu pripitomljeni i nastave raditi za nas. Zar nismo genijalni?!»... Ono što smatramo radom u našoj kulturi ne oslobađa, već otuđuje, porobljuje i uništava... Svaki rad u našoj kulturi je otuđen... Istina, ima ljudi koji vole svoj posao, ljudi koji žive za svoj posao (poput umjetnika), ali i oni trebaju novac da bi živjeli, dakle, svoj rad moraju prodavati i na taj način služe eksploatacijskom sustavu... Stvar je u tome da svi moramo prodavati svoj rad, prodavati sebe da bi preživjeli (osim eksploatatora koji nas kupuju, odnosno koji nas posjeduju)... Naše je društvo u biti jedan veliki bordel u kojem se prodaju usluge svakome tko može platiti... Prodavanjem svog rada, prodavanjem svoje žive aktivnosti u korist nekog drugog mi postajemo prostitutke...

"Raditi da bi se promijenio svijet? Koje sranje. Ovaj svijet je već izmjenjen našim radom i to je razlog zašto je izmjenjen tako loše." R. Vaneigem

Nacistički koncentracijski logori ili staljinistički gulazi samo su preslika naše kulture... Organizacijski između takvih logora i naših država u kojima živimo nema nikakve razlike (jedino što se u našim konc. logorima – državama, kakti biraju čuvari na tzv. izborima, kao da je to bitno)... Naš koncentracijski logor ima jako dobar mehanizam zaštite, nije mu potrebna bodljikava žica i tornjevi s naoružanim čuvarima, jer je cijeli svijet pretvoren u konc. logor... Gdje pobjeći?... Naoružani čuvari nalaze se unutar našeg logora, ali oni su samo krajnja stavka u očuvanju opstojnosti logora, logoraši su sami sebi najbolji čuvari... Unatoč općoj atmosferi «zadovoljstva» neki logoraši se bune i traže promjenu... Samo kakvu promjenu?... Sada se vraćam na početak posta... Naša logika povodi se time da ako želimo promijeniti način života na bolje (stvoriti pravednije odnose u društvu), trebamo raditi više onoga što smo radili do sada, a što nije uspijevalo – donositi više zakona, graditi više zatvora, povećavati proizvodnju itd... Ali time samo širimo logor, a probleme u njemu ne riješavamo... Ušli smo u 2010. godinu, a ja se nadam da će ta godina biti prekretnica, godina u kojoj će ljudi prestati raditi jer će napokon shvatiti da ih vlastiti rad uništava... Da će to biti godina u kojoj će shvatiti da izlaskom na tzv. izbore ništa neće promijeniti, već da će promjena nastupiti kada narod kaže: «Bilo je dosta!» i odbije poslušnost sustavu, u potpunosti... Godina u kojoj će shvatiti da su biranjem Josipovića ili Bandića izabrali samo još jednog u nizu čuvara logora (jer vladari logora su uvijek u pozadini, nikada u izvršnoj vlasti)... Dok god na glasačkim listićima birači neće dobiti mogućnost zaokružiti opciju: «ne želim predsjednika» ili «ne želim vlast» ili «nešto u tom stilu odbijanja ponuđenog», narod u biti nema izbora...

Za kraj dvije utopijske misli, prva stara oko 150 godina, a druga gotovo 2000 godina:

«Ako svatko uzme na sebe dio rada, rad će onda postati lagan, tako da neće ni biti doživljavan kao rad, već kao neka vrsta vježbe. Ima li što humanije od želje da se uz najmanji trošak osigura najveća moguća sreća za sve?» W. Benbow

«Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko.» Dj 4,32