Smisao Života

subota, 21.03.2009.

Evolucija svijesti - 2. dio

Prethodni post završio sam sa pitanjima: -da li čovjek može utjecati na svoju evoluciju svijesti i što bi trebao biti zadnji stadij te evolucije?... Odgovor koji nudim na potonje pitanje jest da je posljednji stadij evolucije svijesti odbacivanje ega.... O čemu ja to pričam, velite!?... Prihvatio sam uvjerenje kako je dualitet koji čovjek doživljava kao svoju stvarnost u stvari samo njegova percepcija stvarnosti, odnosno kako naša pojedinačna svijest nije odvojena od univerzalne svijesti (ljudi su tu univerzalnu svijest nazvali Bogom, ali su po mom mišljenju tako stvorili lik koji ne postoji, jer u Jednosti postojanja nema dualiteta, ne može biti On i mi, ako je sve Jedno).... Nema smisla da sada u detalje objašnjavam teoriju Jednosti, već ću samo spomenuti kako se ona temelji na filozofskom pravcu monizmu, na nekim gnostičkim shvaćanjima, kao i na drevnim istočnjačkim i ezoteričkim mudrostima, te na određenim tumačenjima kvantne fizike i mehanike.... Znanstvenici sve više otkrivaju postojanje univerzalne svijesti prisutne svugdje i u svemu, u živom i mrtvom, u materiji i energiji (također nema smisla da ovdje pokušavam argumentirati ovu tvrdnju, o tome su već napisane mnoge knjige).... Uglavnom prihvativši univerzalnu svijest i Jednost postojanja dolazim do zaključka kako zahvaljujući našem egu svijet doživljavamo dualistički... Tvrdim, dakle, kako u stvarnosti nema dualiteta između naše i univerzalne svijesti, između materijalnog i nematerijalnog svijeta, već da je to samo naša percepcija.... Uvjeren sam kako je naš ego samo krivo vjerovanje u pojedinačno jastvo ili sebstvo (kako vam drago)... Ego u općenitom smislu označava samosvijest, svjesnost o vlastitom postojanju kao individue, jedinstvene osobe u odnosu prema okolini, dok je u psihologiji definiran kao spoznajni i perceptivni sloj svijesti (prema Freudu), svrstan između ida – nesvjesnog, primitivnog dijela ličnosti danog rođenjem, i superega (nadja) – razine svijesti koja prihvaćenim moralnim načelima nadzire id i ego (neki taj nadja poistovjećuju sa savješću)... Ljudi su uvjereni kako je njihov ego ono što oni jesu, individue koje su kao takve odvojene od ostatka svijeta... Ego tjera ljude da svijet promatraju po principu – ja i svijet, ali ego nas u tome vara, jer stvarnost glasi – ja sam u svijetu i svijet je u meni.... Kako bih dalje objasnio kako doživljavam ego spomenuti ću priču o Adamu i Evi, koju shvaćam kao metaforu u kojoj je opisan trenutak u evoluciji čovjeka kada on postaje svjestan svog postojanja, kada se kod čovjeka pojavljuje ego, kada čovjek u svojoj evoluciji nadilazi onaj životinjski, nagonski osjećaj postojanja sa svjesnošću postojanja.... U Bibliji se taj događaj tumači tako što je čovjek odbacio Boga kao svog stvoritelja, zgriješio protiv njegove volje i zbog toga bio kažnjen patnjom i smrću.... U stvari je čovjek stekavši samosvijest, postao svjestan svoje patnje i svoje smrtnosti, i nije odbacio Boga kao nekakvog svog stvoritelja već se svjesnošću o svojoj individualnosti perceptivno (ne i stvarno) odvojio od univerzalne svijesti, ali je tu percepciju pretvorio u svoju stvarnost kada je prihvatio poistovjećivati se sa egom, govoreći sebi – ego, to sam ja.... Čovjek je, dakle, evoluirao u samosvjesno biće i tako se perceptivno odvojio od univerzalne svijesti i Jednosti postojanja, za razliku od npr. životinja koje su povezanije sa univerzalnom sviješću (nesvjesno, naravno), iz razloga što nemaju ego, pa tako, recimo, zbog te povezanosti mogu npr. predosjetiti potres.... Ego je kao takav postao i uzročnikom ljudske patnje, jer je čovjek u tom osjećaju odvojenosti od svijeta koji izaziva tjeskobu, te svjesnosti o svojoj slobodnoj volji u stanju činiti zlo, odnosno ego proizvodi čini koje čovjek definira kao zle... Ego proizvodi dualitet dobra i zla koji kod drugih živih bića ne postoji... Kada govorim kako je odbacivanje ega posljednji stadij evolucije ne smatram pod tim povratak životinjskoj razini bitka, već dostignuće savršenstva, postignuće spoznaje od koje smo perceptivno odvojeni egom... Govorim o tome kako se ne možemo vratiti životinjskoj razini bitka, jer se evolucija kreće uzlaznom putanjom, tako da odbacivanje ega dovodi do povratka našoj «božanskoj prirodi», do uvida kako smo mi kreatori Univerzuma isto kao i kamen, drvo, riba i sve ostalo što postoji.... Svekoliko postojanje jest ono što su ljudi nazvali Bogom.... On – Bog ne postoji kao odvojeno, samostalno biće.... Kada se molimo Bogu, molimo se sebi, svojoj volji, svojoj snazi vjere, mi smo ti koji stvaramo svoju sudbinu, u potpunosti, jer smo mi «bogovi», samo zahvaljujući svom egu to ne znamo....Kako smo gospodari svoje sudbine, evolucija naše svijesti ovisi o nama, krajnji stadij evolucije – odbacivanje ega – moramo ostvariti sami... Odbacivanje ega je čovjeku doslovce nezamislivo, kako bi to uopće bilo moguće?.... Dobili smo odgovore prije više tisuća godina, ali ih nismo prihvatili.... O tome u idućem postu....

Nastavlja se.....