srijeda, 03.05.2006.
Pismo s Murtera
Ovo je jedno pismo što sam ga napisao prije skoro dvije godine. Možda nije uobičajeno ovakve retrospektive stavljati na blog, ali mislim da ga ne bih ni danas ništa drugačijim napisao, odnosno da je uvijek podjednako aktualno kad se tako osjećam.  Na Murteru, 19. lipnja 2004. Jug je, prijatelji moji, definitivno južno. Južno od sjevera, južno od nas, južno od sjećanja. Sjedim na terasi s pogledom na maestral s Kornata i slušam kako miriše u lavandi i stoljetnim borovima. Želio sam slikati taj prizor da ga podijelim s vama jer – kao - slika govori više od tisuću riječi, ali to bi bilo nepravedno. Prema Jugu. Jer on je, uistinu, južno i od svoje slike. A i što biste vi s tom slikom? Ionako je već imate u glavi, samo je se morate sjetiti. Svaki put kad se sretnemo Jug i ja, sjetim se iznova zašto uvijek kažem da mu nikad više neću doći. Svaki put kad mu iznova dođem, sjetim se zašto sam došao. Nije to niti pogled na maestral, niti stoljetne borove krošnje, a niti najoskudnije odjevene prirodne ljepote, makar bi se svatko toga najprije sjetio. Ali – Jug nije geografska odrednica – to je stanje svijesti. To je onaj trenutak kad nestane sve, onaj trenutak apsolutne samoće. Mira. Spoznaje. Onaj trenutak kad shvatiš da ti ništa ne prijeti. Da si ograničen samo vlastitim strahom. Da ti ništa ne stoji na putu do sreće, samo što, nekako, nikako da skreneš na taj put. Uvijek je – kao – neki drugi važniji. Naravno, taj trenutak uopće nije trenutak. On je zauvijek. Zato ga valjda i ne vidimo – utopio se u životnu kulisu. I zato se valjda trebamo vratiti u ove predjele južno od naših sjećanja gdje možemo lakoćom nesvakidašnjeg u maestralu s mirisom bora i lavande pronaći prozor i pogledati u Vječnost. Je li ofucano napisati «Vječnost» s velikim «V»? Patetično? Je li to huljićevski klišej? Kasnim li 20, 50 ili 200 godina? Ma, baš me briga! I Sreća je klišej. I Ljubav. I Prijatelji. I Bog. Koprcamo se nešto, trošimo život tražeći genijalne odgovore na pitanje o životu, svemiru i svemu ostalom, užasno pri tom strahujući da ne ispadnemo konformisti. A odgovor je tako genijalno jednostavan i čeka nas da mu se na kraju vratimo. Tu, južno od naših sjećanja. I vratit ćemo mu se svi, prije ili kasnije, On to zna. I ne žuri mu se. Vrijeme za njega nema značaj. Za nas, nažalost, ima. Imamo ga premalo. Tako prokleto malo… Kad zaradimo sav novac, steknemo sva priznanja, otkrijemo sve tajne, svladamo sve izazove, spustimo pogled i s pokroviteljskim osmjehom pomilujemo zadivljene i gestom pobjednika pozdravimo zavidne, shvatit ćemo da to nije sreća. A hoće li nam ostati vremena da skrušeno zapalimo svijeću i krenemo u potragu nekim drugim putovima? Prema Jugu... Nisam već dugo napisao pjesmu. Nisam osjećao potrebu. Samo tjeskobu. A danas se u jednom kristalnom trenutku pjesma pojavila u mom džepu. Ipak, bila je prevelika pa se pretvorila u pismo. Želim da znate, Prijatelji moji, da vas sve volim. Pa i onda kad to zaboravim. |
