Slučajna prolaznica...

Vrijeme naprosto leti... Da mi je netko prije godinu dana prorokovao neke od stvari koje su se dogodile....uf...
Kad bolje razmislim, mislim da smo se same zacoprale. Sve ono čemu smo se smijale kao nemogućem - dogodilo se. Jebote, kako nam se samo obilo o glavu. A meni naravno najžešće! Puf! Ravno o čelo...
Tek onda naučih pravo značenje one dobre stare "što te ne ubije, ojača te". Nisam baš sigurna da sam htjela ovoliko ojačati ... ali što je tu je...
Mislim da je jedan od ključnih trenutaka spoznaje koliko su moje brige zapravo smiješne bio kad je Z. izjavio "Nikad dosta djece u Hrvatskoj
A slijedeći, ozbiljniji znakovi zaredali su nakon toga...sve dok mi jedan frend, onako u prolazu, jedne sasvim obične večeri u Promenadi, nije rekao..."svi smo mi samo velika djeca..i igramo se...samo su sad ulozi veći"
Ne da je bio u pravu, nego sam imala dojam tog trena da je baš u toj rečenici sažeta filozofija barem ljudskog postojanja ako ne i svih ostalih bića u svemiru.
Došlo mi je da lupam glavom o zid zbog svih dana / i mjeseci čak / koje sam potrošila gubeći energiju na krive ljude i krive bitke... Nisam dobro birala svoje bitke, previše sam slušala druge, premalo svoje instinkte.
Zašto to skužim tek kad me dobro debelo sje....?
Valjda i to mora biti tako...to je ona spika sa šumom i drvećem..ne vidiš šumu od drveća ili obrnuto...

Ovo bolovanje u naslovu ima stoga dvostruko značenje.

1. da i službeno obilježim prestanak svog bolovanja koje je trajalo skoro pa godinu dana, uzrok mu je bila ljudska glupost, simptomi: puno nervoze, tuge, samosažalijevanja, negativnih emocija i puuuuno izgubljenog vremena...a lijek - puno malih slatkih sitnica koje život znače i par veeeeeelikih prijatelja

2. da je završilo moje bolovanje (od nekih tjedan dana), mala je zdrava i spremna za nove pobjede a i ja skupa s njom...

To ćemo morati negdje zaliti

Bye