|
Zvrrrrrrrr.
"Halo?"
Jednom rukom dižem slušalicu, a drugom balansiram s tacnom na koju sam posložila sendviče i sok.
"Haj, večeras mogu skočiti do tebe», glas mu je gotovo nečujan šapat.
"Dobro", šapćem i ja automatski, iako pojma nemam zašto. Ko da me netko može čuti!
"Stižem za sat vremena", njegov šapat mi i dalje draška uho.
"Čemu?" pitam iznenađena vlastitim riječima.
Tišina puna značenja.
"Čemu?" ponavlja s nevjericom. "Buba?" sumnjičavo izgovara ime kojim me samo on zove. Zato što je nekako nježno. Njemu.
"Da" odazivam se.
"Pitala si me čemu?" ponavlja sad već nešto glasnije. Nenamjerno.
"Da» ponovim i ja ne znajući što drugo da kažem. 'Da' i 'ne', tako jednostavne riječi, a opet ih nikada nitko ne razumije. Uvijek traže dodatno objašnjenje.
"Što misliš reći time?" glas mu je strog.
"Ništa. Mislim reći čemu?" kažem znajući da zvuči pomalo smješno. Trebam li još nešto dodati? Što?
"Što se dogodilo, anđele?" pokušava drugi pristup. "Rekao sam ti da imam nešto vremena samo za nas. Mogao bih skočiti do tebe. Mislio sam da će ti biti drago."
Loptica je ponovo u mom kutu. Što da radim s njom?
"Izlazim večeras" kažem.
"Izlaziš?" ponavlja u nevjerici. "Kamo?"
"Jednostavno izlazim", kažem kao usput. Ne mogu se na brzinu sjetiti nekog određenog mjesta. Nisam unaprijed planirala što ću reći. Jednostavno mi je izletjelo.
"Nevjerojatno", počinje se nervirati. Ne sakriva ljutnju. Zašto i bi?
"Zašto?" pokušavam zadržati mirnoću iako mi srce lupa ko ludo.
"Uopće ne zvučiš kao ti" kaže kao da me poznaje, kao da zna sve o meni. Ne zvučim kao ja. Kako ja to inače zvučim? Kao osoba koja nikada ne kaže „ne“?
"Prvo očekuješ da odvojim više vremena za tebe i sada kada imam nešto slobodnog vremena, kažeš mi da izlaziš?" pokušava zaigrati igru «prebaci krivnju na nju». Napokon, ja i jesam ta koja kvari zadovoljstvo i sreću, ona koja je nefer, koja ne poštuje pravila.
"Da" kažem ne znajući što bih drugo. Sjetim se izreke da je šutnja zlato. Morala bih do sada već imati mnogo zlatnih poluga.
"Okay, ako je to ono što želiš..." kaže. Gotovo osjećam kako mu se gornja usna prći. «Nadam se da znaš što si učinila.»
Ne znam. Što sam učinila? Ne pitam. Ne kažem ništa. Samo dišem. Nečujno.
"Ne znam kada ću opet moći doći», dobaci mi osvetnički.
"OK" odgovoram tobože bezbrižno.
Tišina zbog šoka traje unedogled.
"Buba, u čemu je problem?" pita me, pomirljivo.
"Nema problema" kažem pretjerano veselo.
"Zašto se tako ponašaš?" nastavlja istim tonom.
"Kako?" pitam razmišljajući o svom ponašanju. Čini mi se da se lijepo ponašam. Ne histeriziram, ne plačem, ne ucjenjujem. Ništa ne radim. 'Ništa' je ključna riječ.
"Želiš li mi nešto reći?" pita me sad već kao zrela osoba.
"Ne", kažem i zaista to mislim. Ništa mu ne želim reći.
"Dobro, onda u tom slučaju...želim ti ugodan izlazak» kaže hladno i spusti mi slušalicu.
"Hvala" odgovaram u prazno. Klik.
Okrećem se od telefona i nosim svoje sendviče i sok do kauča, sjedam i smještam tacnu na koljena. Namjerno. Znam da bi mogla pasti, prevrnuti se, prosuti sve po podu, razliti sok, otkotrljati sendviče, zamrljati tepih. Čula sam to i previše puta. Gledam dva komada kruha sa onim između. Više nisam gladna. Šteta. Sendviči izgledaju tako zamamno. Suza majoneze s jednog od njih kapa na tanjur. Otpijem gutljaj soka. Zagrcne me gorčina. Soka, naravno. Na životu se ne možemo zagrcnuti. Ili?
Već tri godine sam zaljubljena u oženjenog čovjeka, supruga prve žene, oca, poštovanog člana zajednice. Već tri godine sam ljubavnica, lopuža, uništiteljica braka (kad bi prva žena znala za mene), kurva, kradljivica, kučka, grabežljivica, žderačica muškaraca, nimfomanka. Već tri godine sam druga žena, ona koja se pojavljuje nakon. Nakon što se s prvom ženom razmijene bračni zavjeti, pojedu svadbeni kolači i vrate duplići, triplići, stoplići tostera, rodi prvo, drugo, nto dijete, otplati nekoliko rata kredita (još samo 658 rata, dušo....) Već tri godine sam žena Zvrrrrr, žena koja dežura kraj telefona jer si ne može dopustiti da propusti ijedan poziv. Razmak između njih je ionako nepodnošljiv.
Već tri godine sam žena bez svog života, svog rasporeda, svoje satnice, SVOJIH planova, na raspolaganju kad me nazove, zakuca, skoči na noćnu čašicu, ranojutarnji na brzaka, kasnopopodnevno maženje; žena koja ga razumije kad nitko to ne umije, pruža nježnu utjehu ili vrući seks koji nedostaje u bračnoj ložnici; posebna žena, šarmantna, izabrana za nekoliko trenutaka ukradenih od djece, žene, rođaka, prijatelja, suradnika, ugurana u vremenske odsječke, zahvalna za mrvice milosti koje me prekrivaju poput pahulja snijega; nezahtjevna, neopterećujuća, nasmiješena podizačica raspoloženja kada mu se svijet ruši, kada ga šef nagazi, kada mu se posao nagomila, kada mu žena zvoca, kada su djeca neposlušna.
Ja nisam žrtva. Ja sam zavedena i zavodnica, očarana i očaravateljica, davateljica i isjeliteljica. Bespravna, zahvalna za sve sitnice. Već tri godine, tisućudevedesetipet dana mi srce lupa čim pomislim na njegov glas, njegovo naručje. Nije me briga koliko to košta. Spremna sam platiti. I plaćam. Plaćam samotnim blagdanima, plaćam sakrivenim pogledom iza sunčanih naočala i izbjegavanjem plesova, restorana, plaža, mjesta na kojima se obnavljaju ili rađaju romanse, plaćam ohlađenim ručkovima, večerama pripremljenim s ljubavlju i iščekivanjem jer: «Žao mi je anđele, neću se uspjeti izvuči.»
Nešto uvijek iskrsne. Život je prepun iskrsavanja nečeg; slomljenih nogu na školskoj utakmici, dječjih rođendana, iznenadnih poslovnih putovanja, ženine glavobolje, zubobolje, ramenobolje, kičmobolje, posjeta rodbine, susjeda, neprijatelja, vjenčanja, pogreba, krštenja, odvoza velikog smeća, platina i svjećica, auto servisa i tehničkih pregleda, utakmica, prijatelja u nevolji...Iskrsavanje nečeg uvijek ima primarno mjesto, kad nešto iskrsne to nikada ne može čekati, biti odgođeno, neobavljeno ili, ne daj bože, ostavljeno za poslije viđenja sa mnom. Iskrsavanja nečeg zahtijevaju punu pozornost, trenutačno i hitno bavljenje njima, riješavanje, zadovoljenje. Ne kao ja. Od mene se ne očekuju i ne toleriraju glavobolje, sastanci, dogovori, bolovanja. Ja sam osoblje s punim radnim vremenom na čekanju. Crveni gumbić koji blinka uvijek spreman da ga se pritisne i aktivira. 24 sata na dan, svakog dana, svaki tjedan, cijele godine. Sad već stopedesetišest tjedana. Bez isprika, bez iznimke, bez odbijanja.
Zato što ga volim, zato što on voli mene. Zato što kaže da me voli. «Volim te» i ja plaćam punu cijenu ne pitajući za iznos. Magična riječ koja u sekundi briše svu bol sati čekanja, razočaranja, zanemarivanja. Dvije riječi izlizane od korištenja svih i svakog, u svim i svakojim prilikama, prema svima i svakome. Dvije magične riječi koje brišu propuštene sastanke, propuštene sati, propušteni život. Moj život. Izgovorene, brišu i razum. Kako ih mogu pobijediti? Bez obzira na sve, on me voli. Bez obzira na MOJ neživot, ja volim njega.
Umorna sam. Na kraju sam puta nade, očekivanja, čekanja na posljednjem mjestu u redu. Aura abrakadabra riječi se pomalo izlizala. Napamet znam sve što će reći na svaku moju primjedbu, molbu, želju. I sve će zamotati u prekrasnu ambalažu zagrljaja i poljubaca. Moja bol, moji prazni sati vise poput etikete na ljubavnom paketu. Zajedničkom. On ga je umotao, ja sam ga kupila. I plaćam ga uvijek iznova, tisućudevedesetipet dana. I još toliko noći.
Moram nešto učiniti. Ja, jer on ima sve. Kad hoće, što hoće, gdje hoće. Ja sam tek stavka u dnevnom rasporedu, poput gableca ili partije tenisa. Ako itko išta treba poduzeti to sam ja. To je moj život. Ili ?
Ližem majonezu s prsta i zalijevam zalogaj sokom koji ostavlja novi okus gorčine u mojim ustima. Zašto i dalje pijem taj gorki sok?
Ostavljam tacnu na stoliću ispred sebe. Ne ide mi se u kuhinju. Ionako nikome ne smeta, nikoga neće dovesti u iskušenje nepojedeni sendvič. Nemam ni mačke ni psa. «Anđele, znam da ti je teško ovako samoj, ali alergičan sam na dlake, razumiješ, zar ne?» Naravno da razumijem. Nema toga što ja ne razumijem.
Okrećem se i gledam mjesec koji viri kroz oblake. Lagani povjetarac zaljulja zavjese i ispuni mi nosnice proljetnim mirisom jasmina. Preplavi me romantika. Udari me posred želuca.
Jesam li pogriješila? Da sam rekla bilo što drugo nego «zašto» i «izlazim van» on bi sada bio ovdje, strasno i bez daha bih ležala u njegovom naručju. I plaćala dalje cijenu na koju sam sama pristala. Nikada mu se nisam uspjela oduprijeti. Nikada to nisam poželjela. Slike zajedničkih trenutaka proviruju u moje misli. Obuzimaju me. Smijeh, ples, dodiri. Osjećaji s vrha svijeta. Jedini koje znam.
Gasim svjetlo i uvlačim se u hladan krevet. Bože, kako mi nedostaje.....
Zvrrrrrrrrrrrrr.
«Halo?»
„Anđele jesi li to ti?“
|
