slovaizazida

četvrtak, 11.02.2010.

boja duše

Nije godinama vidjela pogled sa terase iako ga je gledala svaki dan. I ono drvo,pomislila je, baš je lijepo. Posebno lijepo. Zapalila je cigaretu i uživala u prvom dimu dok se ljetni lahor nježno igrao s uvojcima njene kose. Brižljivo nalakirani nokti i najbolja odjeća koju je imala bila je na njoj. Osjećala se kao nekada kad je bila djevojka. Iako to nije bilo tako davno, sada joj se činilo kao da je taj osjećaj izgubila još tamo negdje u prošlom životu i bila je sretna što ga je ponovno našla. Sreća koju je osjećala očitovala se u smirenosti. Mirnoća, pomislila je, to je sreća. Pogledala se u odsjaju balkonskih vrata i srela se ponovno sa sobom nakon tolikih godina. Poneka bora više i sjene ispod očiju bili su očekivani prizor ali taj osmijeh, sakriven svakome osim nje u samom kutu usana i uspravna ramena, to već dugo nije vidjela na sebi.
Otkada su se sreli njihovi putevi i otkada je, tako naivno, pustila da on postane veći od nje, od tada se nije srela sa uspravnim ramenima i osmjehom u kutu usana. Tisuće puta je pomislila da je sve umislila, da, zapravo, nikada nije ni imala uspravna ramena, da nikada na usnama nije pisalo ništa osim sivila i da su njena sjećanja na vrijeme prije, zapravo njene neispunjene želje da bude nešto što nije mogla biti. I prihvaćala je njegove riječi kao da su njene, puštala je da njegove želje, da njegove riječi budu njene. Puštala je da se igra s njom kao s igračkom. Prihvaćala je da se on ponaša kao dijete koje u svojoj maloj glavi ponekad liječi nezadovoljstva iskaljivanjem na igračkama. Šamari su manje boljeli od uvreda ali prihvaćala je oboje i tek ponekad bi suzom obrisala sivi krug u koji je upala. I to je bilo sve, sve što je mogla i znala. Nije tražila izlaz iz kruga, nije niti znala da li postoji. Pomirenje sa sivilom ponekad obojanim tamnim krugovima na licu, na kojima se ocrtavala šaka frustracije, šaka neispunjenog bijednika, bilo je njeno pomirenje sa svijetom. I mogla je, sigurna je i sada, dok sjedi potpuno smirena na terasi i upija boje kojima je zaboravila imena, mogla je tako do kraja. Mogla je živjeti u tom sivom svijetu, pomirena sa svojom melankolijom i svojim knjigama.
Dala mu je ime Filip. Uvijek joj se sviđalo to ime iako ga nitko koga je poznavala nije imao. Dala mu ga je u trenutku kada je prvi put osjetila ritanje u svom stomaku. Prva misao u tom trenutku je bila plava. Toliko plava da je sivi zid koji ju je okruživao sjajio plavom od te male misli, od te male točke na njemu. Svakim danom bi dodavala nove boje i zid je polako postajao paleta. Nije poznavala taj osjećaj i nije bila sigurna zove li se sreća ili radost ili ispunjenje ali misli su joj ponovno postale obojane. Ništa nije moglo omesti njen novi osjećaj, kojem nije znala ime. Ni šamari, uvrede, udarci šakom. Svijet boja donio je Filip još sa prvim ritanjem u njenoj utrobi i svakim novim danom Filipovog zauzimanja prostora u njoj, postajala je sigurnija da se to zove sreća.
Nikada ne bi izašla iz tog kruga u kome je pronašla svoju boju, da on nije uzeo kantu sive i polio njen novi šareni svijet bojom svoga patetičnog mačizma, svoje bijedne duše. Toga dana, kada ju je udario nogom u stomak, jednom pa drugi put pa peti i dvadeseti, sve je nestalo. I kruga i sivila i boje i pomirenja sa sudbinom. Toga dana probudio je u njoj ono za što ni ona sama nije znala da postoji. Probudio je u njoj majku.
Digla se sa stolice na terasi, obučena u svoju najljepšu odjeću, brižljivo nalakiranih noktiju, sa uspravnim ramenima i osmijehom u kutu usana i prišla telefonu.
-Dobar dan- rekla je, kada se uspostavila veza -želim prijaviti ubojstvo. –
Kada je policija došla po nju i izvodila ju iz kuće prema policijskom kombiju, nije ni pogledala sivoobojano truplo na krevetu sa plavim kuhinjskim nožem zabodenim u prsa.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv