Slobs u Iraku

26.09.2005., ponedjeljak

S one strane njihovi, s ove strane naši..

Crawford, Texas. Stanovnika – 705. Importanzza strategica - zero. Beznačajno selo usred teksaške prerije, ali iznenada u centru pažnje medija, jer se ranč predsednika Amerike nalazi baš tu.
Početkom avgusta predsednik je dojavio medijima kako odlazi na petonedeljni odmor na svoj ranč, što je izazvalo različite, uglavnom negativne, reakcije. Zemlja je u haosu, intervencija u Iraku se ne odvija prema planovima, cena nafte probija sve granice, a predsednik uzima odmor. Normalni ljudi se pitaju – ko danas sebi moze da priušti 5-nedeljni odmor? U kojoj firmi postoje takvi uslovi? Da, u prosveti. Zato se prosvetni radnik nalazi na mojoj top 5 listi zanimanja. Kad porastem bicu nastavnik fizičkog.












Da se vratim na Teksas. Grupa mirovnih aktivista je rešila da iskoristi priliku i da predsedniku direktno saopšti svoje stavove glede rata u Iraku. Grupu predvodi Cindy Sheehan, majka vojnika koji je poginuo u Iraku. Njen cilj je bio da je predsednik primi i da porazgovaraju.



Odmah mi je palo na pamet pitanje – i šta onda? Šta i kad porazgovaraju? Vratiću se na ovo kasnije.







Nije bilo jednostavno naći to selo Crawford. Dok smo se približavali, čitali smo parole koje su se nalazile sa obe strane puta. Poruke su uglavnom bile pro-Buš, u stilu support our troops. I anti Buš parole su imale support our troops moto, ali postoji jedan fenomen koji se naziva frejming, i koji republikanci mnogo bolje koriste od demokrata.



Suština frejminga je u tome da obični ljudi, ona tiha većina koju svakodnevno srećemo u prodavnici i autobusu, ne donose odluke o podršci kandidatima na osnovu racionalnih argumenata. Podrška se stiče plasiranjem iracionalnih slika, često emocionalnih, na koje se ljudi ukače i zarobe. Ne glasaju ljudi za Koštunicu zato što ima dobar ekonomski program, plan za reformu školstva i dobre i stručne saradnike, već zato što puše ceo taj frejm u kome Koštunica miri nepomirljivo, spaja nespojivo, spasava Srbiju, domaćinski i očinski sudi ni po babu ni po stričevima, vodi zemlju u EU ponosno, ne kao Djindjić, onako ponizno.


‘Support our troops’ je sjajan primer za frejming. Republikanci su uspeli da nametni sliku u kojoj podrska trupama znači podrška Americi, podrška ratu, borbi protiv zlih terorista itd. Ukoliko ne podržavaš rat, ne podržavaš ni “naše momke”. Mirovnjaci pak imaju svoj način za podršku trupama. Oni kažu da je najbolja podrška zapravo povlačenje trupa i prestanak krvoprolića. Kad čovek racionalno razmisli, nema bolje podrške od ove, ali racionalni argument ne donosi uvek prevagu. Bitan je frejm.

Ova priča može da se proširi i na svakodnevno ponašanje. Mnogo puta ljudi kupuju neki proizvod zato što postoji neki kul osecaj vezan za taj proizvod. Kad kupiš Fantu osećaš se nekako letnje, opušteno, nasmejano, dok uz Frutellu ne ide nikakav naročit trip, iako ne verujem da postoje neke bitne razlike izmedju ova dva otrova. To je zato što je Fanta stavljena u taj neki frejm mladosti, leta, tinejdžerske zayebancije. Ne kupuje se jogurt ‘kravica’ zato što ima 2% mlečnih masti i 50% dnevnih potreba kalcijuma, vec zato što se kroz medije uz ‘kravicu’ u frejm stavljaju i neka deca koja brzo rastu, radosno skaču po ekstra zelenoj travi, radosne majke nasmejano sipaju jogurt u čašu zadovoljno gledajući nasmejanu decu, svi imaju ekstra bele zube koji se presijavaju na prolećnom suncu, a tu je i krava koja egzaltirano muče srećna što je prostim svojim bivstvovanjem prouzrokovala toliku količinu sreće po metru kvadratnom.

Totalno sam odlutao od teme.

Stižemo na neku raskrsnicu u selu, i mahinalno skrećemo levo (i srce je na levoj strani). Parkiramo auto i krećemo da se šetamo kroz guzvu. Puno nekih mirovnjačkih štandova, u jednom šatoru se jede neki vegetarijanski bućkuriš, u drugom veterani vijetnamskog rata objašnjavaju zašto ne podržavaju rat u Iraku itd. S druge strane ulice – druga slika. Nema ni jednog crnca ili neke druge manjine, svi podgojeni, zdravi arijevci, sa fašističkim parolama. Jedan lik se zahvaljuje Bogu što Cindy Sheehan nije bila tamo kad su otimali Texas od Meksika (Alamo), neka zena drzi fotomontažu Cindy sa palestinskom maramom na glavi itd. Nas četvoro smo rešeni da porazgovaramo sa ovim bolidima, medjutim, pri pokušaju prelaska ulice zaustavlja nas teksaški truper.

-Nema prelaska.
-Molim?
-Nema prelaska, odabrali ste stranu i sad ostajete na toj strani.
-Čekajte, pa mi nismo imali pojma koja je čija strana..
-Žao mi je, sada ste na toj strani i tamo ostajete.



Možda je tako i bolje, sačuvalo se malo nerava.

Šetajući se kampom, ustanovili smo da se ne slažemo ni sa ovim mirovnjacima. Od nas četvoro, troje je bilo u Iraku, a četvrta je Palestinka čiji je dečko bio u Iraku, pa smo prilično upoznati sa situacijom. Svo četvoro smo zaključili da se ne slažemo ni sa mirovnjacima, jer bi povlačenje trupa sada izazvalo totalni haos i veliki obračun na verskoj osnovi. Američka vojska je zaista smirujući faktor u Iraku, i garant nepristrasnosti. Da, istina je i da je ta ista vojska isključivi krivac za kolaps sistema bezbednosti, pa bi i iz tog razloga povlačenje sada bio najsramniji i najgori korak.

Druga stvar koja nam je u celoj priči smetala je ta zakasnela reakcija savesne Amerike. Jako me podseća na aktuelne igre oko Kosova. Srbi sad nude Albancima najveći stepen autonomije, pravo na sopstvenu zakonodavnu i sudsku vlast itd. I onda im lepo jedan Albanac poručuje – gde ste bili pre 20 godina? Mislim, gde je bila Cindy Sheehan kad joj je sin odlazio u rat? Sad će ona da razgovara sa predsednikom, sad će ona njemu da pojasni kako nije u pravu. Ja stvarno ne znam koji bi bili razlozi da svoje dete pustim da ode u rat. Naročito negde na drugi kontinent, da brani svoju zemlju u iračkoj pustinji. I sad su savesni krenuli da zagovaraju povratak trupa. E pa nema sad povratka. Prvo da popravite šta ste porušili.

- 00:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #

16.09.2005., petak

New York, New York

Šetajući se New York-om ukapirao sam da mogu da napišem 50 postova o ovom gradu. Sve je impresivno, gde god se okreneš. No, desilo se to da je Xiola Bleu krenula da ga potanko opisuje, tako da sad nema smisla da vam ponavljam.

Ipak, skrenuću paznju na nekoliko iznenadjujućih momenata u životu jednog istočnoevropskog ljaksea.












Nekoliko iznenadjujućih momenata u životu istočnoevropskog ljaksea





1. Kamionet koji prodaje sladolede – američki do koske. Mislio sam da to postoji samo u filmovima, ali sam ih vidjao svuda po Njujorku. Probao sam i sladoled, nije nešto. Valjda je čar u tome da se obraduješ kad vidiš kamionet.



2. Crkvena služba na ulici – neka latino zajednica je odlučila da ima službu napolju na ulici. Na slici vidite tačno momenat u kome taj svećenik pokazuje na nas dvoje koji ih gledamo i fotografišemo. Počinje da govori kako uopšte nije slučajno što smo se tu zaustavili, i da nas je Čisus Krajst lično zaustavio na tom mestu. Onda nas je pozvao da stanemo pored njega (mi stadosmo) i pozvao nas da se molimo s njim. Mi mu rekosmo da smo muslimani, misleći da će to da ga zaustavi u nameri da nas pokrsti, ali latino preacher se nije dao. Počeo je da se moli za nas i rekao nam je da će te večeri u san da nam dodje čovek u belom, i da se narednog dana obavezno vratimo k njemu.


Te noći sam sanjao da sam u Italiji i da razgovaram sa nekim radnicima koji su u nekim seksi uniformama popravljali ulično osvetljenje. Skapirao sam da je moj potencijalni bog neki pervezni ljubitelj gej stereotipa, te da nema razloga da se vracam jučerašnjem kvazi mesiji.


3. Kreativna upotreba hidranta – da, nisu nas lagali u filmovima. Deca u siromašnim kvartovima se zaista tuširaju na ulici, a ova porodica je hidrant iskoristila za nedeljno pranje auta. Inače, kazna za parkiranje pored hidranta je $150.



4. Ponedeljkom se izlaže stara bela tehnika – Njujorčani ponedeljkom na ulicu izbace stvari koje više ne žele da upotrebljavaju. U mojoj porodici se stvari ne bacaju čak i da ih niko niko ne upotrebljava vec 10 godina. Stvari se ne vrednuju trenutnom tržišnom vrednošću, vec nekadašnjom (ja sam taj televizor 1984.-te platio 15 miliona dinara, necu valjda sad da ga dam za džabe). Pridaju im se nepostojeće moći (još to može da služi) i lažna emocionalna vrednost (drag mi je i tačka. Stavi ga u podrum).



5. Izuzetni 3D billboardi – bez komentara



6. Kreativni ulični prodavci – Mi smo kao najgori turisti već prvog dana pazarili karte za onaj dvospratni autobus bez krova koji kruzi gradom i ima vodiča koji pojašnjava šta je šta. Na jednoj od stanica su se klinci dosetili da kreativno iskoriste alat koji se inače koristi za zamenu sijalica u metrou i da njime dodaju vodu žednim turistima.



7. Strawberry fields – deo Central Parka nosi ime poznate pesme Beatles-a. Džon i Yoko su živeli u zgradi pored tog dela parka, i posle Džonovog ubistva Yoko je krenula da lobira da se taj deo parka nazove Strawberry Fields. Na ovoj tabli vidite spisak zemalja koje su poslale svoje predloge za uredjenje tog memorijalnog parka. Prijatno sam se iznenadio kad sam video našu bivšu republiku na spisku.



8. Najveća katerdrala na svetu, St. John the Divine – ko bi rekao da se nalazi u Americi. Veličine je dva fudbalska terena i ima neverovatne ručno radjene, kako se vec zovu, inskripcije u zidovima. Ipak, obratite pažnju na ovaj detalj na slici. Šta je poruka? Ubij neposlušno dete? Dobar nož gvozdena vrata otvara?



9. Restoran iz Seinfeld-a. S obzirom na to da sam veliki ljubitelj ove serije, polako sam se i s nevericom približavao ovom restoranu. Da li je moguće da je to to? George Constanca moze da naidje svakog trenutka. Rešili smo da doručkujemo u tom restoranu, ali sam se gadno razočarao kad sam ukapirao da unutrašnjost nije ni nalik onoj u seriji. Razumljivo, dogadjaji iz restorana su snimani u nekom studiju, ali ipak su mogli da da naprave da restoran liči na setting is studija.


Kasnije smo otkrili i lokaciju gde je zaista radio vijetnamski majstor za supice poznat kao Soup Nazzi. Jedna gospodja nam je rekla da se zaista ponašao kao u seriji, da si nakon narudžbine zaista morao da se pomeriš u stranu i čekaš da te prozovu. Ljubitelji Seinfelda znaju o čemu pričam.


10. Pogled u svet – konačno sam u muzeju savremene umetnosti dokučio ko je autor ove slike koja je zaštitni znak beogradskog festivala autorskog filma ‘Pogled u svet’.



11. Muzej savremene umetnosti – saradnja SONYja i australijskog rock sastava ACDC



12. Muzej savremene umetnosti – čuvena aerodromska relikvija, bar u zapadnom svetu, aerodromski informator. Zanimljivost – na ovom muzejskom primerku stoji Belgrade, kao i avioprevoznik – Croatia Airlines!



- 11:45 - Komentari (27) - Isprintaj - #

12.09.2005., ponedjeljak

Welcome to Texas

NissanAuto-put izmedju Dallasa i Fort Worth-a, malo posle ponoći. Pukla nam je guma, a rezervna je na odmoru. Nina ima mobilni, ali baterija je upravo iscurila. Pored nas tutnjaju automobili u 6 traka, zaustaviti bilo koga je nemoguće.

Pešačimo ka najbližem izlazu sa auto-puta. Nije daleko.

Stojimo na semaforu i cekamo žrtvu. Ljudi staju, mi pokazujemo da nam treba pomoc, ali noć je, niko nece da rizikuje. Nakon nekog vremena brkati kamiondžija otvara vrata i mi se penjemo u kabinu. Objašnjavamo problem i on nam daje telefon da pozovemo Nininu ortakinju. Sve kul, samo treba malo sačekati.

Stojimo pored auta, ortakinja je stigla. Pozvali smo šlep sluzbu, dolaze za 45 minuta. Njih dve predlažu da odemo do Wal-Marta da kupimo gumu. Pitam da li guma dolazi sa celim točkom, pošto mi guma kao guma ništa ne znači, nemam gde da je napumpam. Da, dolazi sa celim točkom, odgovaraju. Ja ćutim, šta znam, stranac sam.

Wal-Mart, 1 je ujutru, naravno da ne prodaju gumu zajedno sa celim točkom. Vraćamo se nazad i iz suprotne trake vidimo neke ljude koji čačkaju oko auta. Ipak, ne vidimo kamion šlep-sluzbe. Situacija krajnje sumnjiva. Stizemo do auta, nikog nema, samo par ljudi oko nekog auta 100 metara ispred nas, takodje u zaustavnoj traci. Bacim pogled na naš auto, vidim da je iščupan CD player, i krenem da trčim prema tom drugom autu. Ekipa krene da ulazi u auto, vrlo lagano. Trcim prema njima, vidim da ih je trojica, i dalje trčim, i razmisljam – pa šta i kad ih stignem?? Šta ću yebote ja da uradim, teško da bih i sa jednim izašao na kraj, a kamoli sa trojicom bandita. Srećom oni daju gas i odlaze pre nego što sam stigao do njih. Srećom po mene, naravno, u Teksasu su svi naoružani.

Vraćam se prema našem autu iza koga se zaustavlja pandur. Trčim prema njemu da mu objasnim šta se desilo, ali Nina i ortakinja vrište da se zaustavim. Totalno sam zbunjen, lopovi beže sa lica mesta, a one me panično odvraćaju od razgovora sa pajperom koji sve vreme sedi u autu.

Stvar je u tome da pajperi u Americi pucaju na onog ko trči prema policijskom autu! Auh!

Momak u uniformi je bio jako ljubazan, i ljubazno nam je objasnio da lopova nikada neće uhvatiti. Toliko.

George

- 08:53 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>