 Jesam. Dotaknuo sam ga. Doduše trbuhom, al što je tu je. Bilo je oštro, i peklo je, al čovjek se mora na neki način pročistiti. Znate li onu priču, onu životnu filozofiju koja kaže: "Ako toneš u blatu, mlatarajući nećeš ništa postić'. Samo ćeš tonuti još dublje. Zato se opusti, jer jedini način da izađeš na površinu je da se odraziš od nečeg čvrstog, a u blatu je jedina čvrsta stvar DNO. Zato potoni, dođi do dna, dotakni ga i odrazi se." No dobro, kao i sve ostalo, i to sam učinio drugačije. Krivim dijelom tjela. Trbuhom sam ga dodirnuo, (smijala mi se cijela Slanica) no ipak, vjerujem da će i to biti dovoljno da se odrazim. |
 I tako, neću sad još pisat gdje sam sve bio na moru i što sam sve radio (to ću u sljedećem postu), nego evo nađoh jednu zanimljivu fotku pa bih malo o tome (a i red je da razbijem malo monotoniju pisanja ljubavnih problema). Zapravo, fotka nije tako luda sama po sebi (iako se vide mali plameni izboji sa strane i slične astronomske zanimljivosti) već mi je zanimljiv dan kad je snimljena. Pomrčina sunca, 11.8. 99' godine. To tad kao da je bilo jedno drugo vrijeme, jedan drugi život, jedan drugi dan, jedan drugi ja. A opet vrlo sličan meni, pogotovo meni iz ovoga razdoblja. Zanimljivo, taj dan mi je bio jako težak, proveo sam ga doma u teškom bedu. Dan prije sam doživio lagani odjeb od prve ženske u koju sam se ozbiljno zaljubio. No, kasnije je to sve prošlo, ti problemi nisu bili tako teški i tako veliki kako su se onda činili, zapravo sam brzo shvatio da je i bilo dobro da su se stvari tako odvijale tog dana, čovjek nekad mora odrasti. Jer, tad bi to bilo samo ispunjenje moje želje, a nije mi trebalo puno da shvatim da s tom osobom zbilja nemam šta tražit, da bih pukao za tjedan dana. I da je sve bilo po mojem, ne bi bilo dobro. No, baš se sjećam, a dugo o tom nisam razmišljao, kako sam si u to vrijeme mislio, da ću pamtiti tu pomrčinu sunca upravo po tome kako sam se taj dan osjećao. Naravno, ipak se pomrčine Sunca događaju svakih stotinjak godina pa ne bi trebalo biti teško sjetiti se kako je bilo zadnje pomrčine. Sjećam se što sam napisao tog dana: „Pa me onda pitaju, po čemu ću upamtiti ovu, 99. godinu i pomrčinu Sunca. A ja im kažem, ako za sljedeću pomrčinu Sunca (a tad ću imati 101 godinu) ne umrem od starosti, sigurno ću umrijeti od tuge.“ A ta konstatacija se nadopunjava s onom nadopunom iz prošlog posta... na kog ćeš zadnjeg pomisliti u ovom životu... Čini mi se da će mi biti najgore ako mi u zadnjem trenu prođu sve te veze, ljubavi, trenuci, osjećaji... ponovno kroz glavu. Ako pogledam unazad, i vidim, taj dan sam volio nju, taj dan sam volio drugu, taj dan sam umirao za trećom.... čini mi se da će mi se sve smučiti kad unatrag pogledam kako je sve bilo prolazno i bezvrijedno. Ne želim ponovno proživljavati sva ta sranja. Zašto nema sigurnosti u tom životu? Već sam nekoliko puta prošao ono što sad osjećam, već sam nekoliko puta mislio da neću htjeti ni moći ponovno voljeti... ali ipak, svaki put sam uspio otići dalje i više, ali i svaki put je bilo sve teže. Pitam se, kako će biti sljedeći put? Kako izgleda razvod? Jel i to moram proživjeti da bih naučio neke stvari? Poznajući sebe kakav sam bolesni emotivac, u takvom slučaju se ovako neću moći izvući. Izvući prvenstveno sam od sebe, i od svoje lude glave. Već sad mi to ne polazi za rukom. Tad će pomoći jedino tablete ili pištolj. Ne znam, al imam feeling da sam ja svoje što se tiče ljubavi proživio, da je to bila ta životna ljubav, a da u buduće (ako ni zbog čega ono zbog predostrožnosti) neću moći osjetiti nešto tako jako, te da će mi ta hladnoća i nezainteresiranost biti jedino obrambeno oružje i spas od potpune depresije. Ne znam Najžalosnije je to što koliko se god osjećao namagarčenim, ja i dalje volim. Tako je to s naivcima, tako je ženama koje muževi tuku. Sve je meni jasno, "lansiraj joj odjeb i miran si", ali teško je iz sebe izbaciti to. Teško je ne smatrati tu osobu svojom. A kamoli se s njom družiti, pričati o novim ljubavima... I to je ono što me sad uništava,... u stvari, sad baš i ne, uništavalo me jučer. Na dobrom sam putu. Kako kaže jedan frend na zaključku svoje vremenske prognoze iz 99’ godne za narednih 2880 sati: „kaže se “kad prođe lijepo vrijeme doći će ružno vrijeme nakon njega” ja u svemu tome nevidim ni smisla ni rime, ali ako se tako kaže tako i je.“ |
|
Bilo je to jedne vrlo hladne zime u Mađarskoj, Avetinjo je nosio poveliku crvenu jaknu i plavkastu dlakavu kapicu mongolskog oblika... Životinjo je bio u ružnoj zelenoj jakni s ljubičastim obrubom, i smeđom kapom. Ili plavom... Čekali su vlak. Dakle, bilo je to... hm. Da, bilo je, s naglaskom na preterit. Ili perfekt, boli me briga. Uglavnom, više nije. Zapravo, bila je to samo jedna epizoda. Lijepa epizoda, kakvih je kroz godine bilo puno. Nisu te epizode same po sebi bitne, bitno je ono što dvoje ljudi može osjetiti jedno prema drugom kroz te epizode. Bitno je i to da sam sve ove godine živio u pogrešnom uvjerenju da nakon što čovjek tako nešto osjeti, više nema natrag, nema sa strane... Da možeš učiniti sve, dati sve, zavoljeti sve, podnijeti bilo koju žrtvu za tu osobu. Opet, najgore je što se uvjeriš da i ona tako misli. I to nije zavaravanje, znaš da tako misli. Ponavljam, nije zavaravanje. Znaš da je to što tog časa, tih godina imaš, vrijedno. Neprocjenjivo. Znaš da je sve sjebano u ovom svijetu, ali da je ta veza između vas jedino dobro i jedino sigurno, čvrsto, neuništivo. Jer, znaš da je bilo trenutaka kad si bio u najvećoj banani svake vrste, kad sam sa sobom ne bi bio, i kad je ostajala tu. I onda si siguran da više ništa ne može iskočiti, iskrsnuti, promijeniti tu idilu, tu sigurnost. Tu dolazimo do onoga što moj uzavreli mentalni sklop ne može riješiti, do petlje iz koje se ne mogu izvući. Što se dogodi da se to promijeni? Što se mora dogoditi, da netko treći uspije upasti u tu priču? Ne samo upasti, nego oštetiti je, razoriti, zapaliti stranice na kojima je pisana. Ja to ne razumijem. Ja to fakat ne razumijem. LJUDI, JA TO NE RAZUMIJEM! Pitam se, ako je njoj on fakat bio dovoljan razlog za izaći iz tog svega, kako će sad gledati one slike koje nose uspomene ... na kojima je i četvrt njenog života... na kojima smo bili MI... kako može biti hladna pri tome... 6 godina držat jednu glupu fotku na ormaru... i šta sad, spalit će je tek tako?! Ne znam ni kako ću ih ja gledat. Ne znam uopće što bih trebao osjetiti dok ih gledam. Znam što osjećam, i znam da to ne želim. Šta je ženama? Jel fakat istina da one imaju sposobnost da mogu brzo utrnuti osjećaje? Prešaltat se na drugoga i to je rješenje. Zašto to mi nemamo? Zašto to ja nemam? Zašto kod mene traje toliko? Zašto mi je stalo? Zašto nisam pametan? I tako, vrijeme ide, godine idu, a ja se pitam hoću li ikad ijednoj moći dati ono što sam dao njoj. Hoću li ikad ikome moći dati takvo povjerenje, ići do kraja. Hoću li moći osjećati išta za ikoga? Ne znam, trebam valjda proći kroz živu vatru i iz nje izaći nov, ovakav dalje ne mogu. Možda već jesam, ali... Treba dotaknuti dno. Nadopuna: Zapitate li se ikad nešto slično onome što su apostoli pitali Isusa, ukratko: "ako ženi umre prvi, drugi... sedmi muž, čija će ona na drugom svijetu biti?" Nije tu riječ o odnosu prema ženi kao stvari i svojini, nego meni ovakav smisao iz tog pitanja zvoni kroz glavu: "Ako si proživio jedan život, bio s jednom ženom, volio je, prekinuo, poslije s drugom, pa se na kraju s trećom možda oženio, imao djecu,.. koju si stvarno volio? Koji će biti neki referentan trenutak iz tvoga života, prema čemu će se "tvoj raj" formirati? Možeš li voljeti svaku, ima li one posebne, one prave, s kojom ćeš znati da je to prava ljubav, za koju ćeš umrijeti, nakon koje drugu nećeš tražiti? Je li takva jedna ili može biti svaka? Na koju ćeš pomisliti u zadnjem trenutku, na samrti???" Znam da je ovo čista filozofija, i da je vjerojatno hrpa hereza u ove dvije rečenice, ali nekako mi se čini da bi taj raj, ako stvarno postoji morao biti neko ispunjenje, neka punina, blizina s Bogom i s ljudima koje ti je Bog stavio na tvoj put da te vode k njemu... Mi smo slika Božja, ovaj život bi trebao biti barem djelomično slika raja... iako može biti slikom i pakla... I sad, koja će žena na samom kraju biti sa mnom, s kime ću provest vječnost, ako ne završim u paklu? Šta će biti ono prema čemu će i Veliki Sudac reći "tad je stvarno volio, tad je pokazao pravu ljubav, to je ono što je valjalo iz njegova šugavog malog života"... ??? |