petak, 14.10.2011.
Duh Ratnika
Te sam večeri odlučio prošetati do svojih prijatelja koje je skrivala hladna slavonska zemlja. Sunce je baš zalazio i mnogi su se moji susjedi vraćali s posla. Neke sam od njih, po običaju, pozdravio, dok su drugi okretali glavu od mene. Znao sam zašto to rade. Nisam im ništa skrivio, osim toga što sam onaj dan osjetio zov Domovine i stao na njen branik, spreman položiti život za svoju obitelj, prijatelje i ljubljenu Hrvatsku. To su mi iskreno zamjerali. No ja njima nisam zamjerao što su pucali na moju obitelj, na moj Grad... kažu da je čovjek velik koliko oprašta. Valjda sam ja onda velik. Bar se trudim biti.
Svaki korak bliže groblju, osjećao sam nekakav nemir, kao da me netko prati, a nigdje nije bilo nikoga. Odmahnuo sam glavom i pripisao to svom depresivnom stanju u kojem sam se tada nalazio. Skrenuo sam i ušao u živicom ograđeni prostor. Mogao sam zatvorenih očiju proći put od ulaza do središnjeg spomenika, u čijem je središtu gorio mali plamen. Stao sam pred spomenik i prvo odlučio pozdraviti sve one poznate i nepoznate koji su bili uz mene te devedeset i prve, sve one kojih se sjetim svake večeri u svojim molitvama.
Odjednom sam začuo korake i zbunjeno se okrenuo. Nisam vidio da je netko ušao iza mene, a sada je nekoliko metara dalje stajao mladić, u sjeni. Iznenađeno sam se zagledao u njega i začuo tiho pitanje: "Jesi li došao nekom dragom u posjet?".
Klimnuo sam glavom, a on istupi na svjetlo posljednjih sunčevih zraka. Vidio sam ispijeno blijedo lice i upale tamne oči. Ramena su mu bila opuštena, kao da je umoran od dugog puta ili nekog teškog tereta. Učinio mi se poznatim odnekud, ali nikako se nisam mogao sjetiti tko je to. Gledao je u mene, a zatim pogledom obuhvati bijele križeve iza mojih leđa. Nasmiješio se, kao da se sjetio nekog davnog lijepog događaja. Stajao sam i nisam mogao progovoriti ni riječi. Prišao mi je bliže i tada sam razaznao maskirnu uniformu i krvavocrvenu krunicu oko vrata. Iznad lijevog džepa na prsima sam ugledao prezime otisnuto masnim slovima "Hegedušić". Sjetio sam se svog prijatelja koji je nekoliko dana prije pada moga Grada završio u bolnici, kao ranjenik. Posljednji put sam ga vidio onaj dan kada su ga ranili. I poslije više nikada.
Istupio sam prema njemu i začuđeno ga pogledao. Kao da je shvatio moje čuđenje i pročitao bezbroj pitanja u mojoj duši, nasmiješio se i pogledao uniformu: "Nismo se dugo vidjeli, da, ali evo me sada."
"Mario, pa nisi se promijenio... gdje si bio toliko dugo, zašto se nisi javio?!", pitao sam ga, osjećajući suze kako klize niz obraze. Nasmiješio se nekim blaženim osmijehom i podigao pogled prema nebu: "Na lijepom mjestu. Sada mi je dobro. Nego, kako je ovdje? Što se događa?"
Spustio sam glavu. Bilo je očito da dugo nije bio ovdje. Nisam uspio ni započeti rečenicu, a on je sve shvatio. Samo je tužno spustio pogled i prokomentirao: "Zar smo se za to borili? Zar nas zbog toga više nema? Nije ovo, prijatelju, Hrvatska kakvu sam sanjao..."
"Ne brini, Mario, sve će biti bolje. Doći će bolja vremena. Nego, idemo sad na pivo k'o što smo nekad znali?", pokušao sam ga oraspoložiti. Podigao je pogled i odmahnuo glavom: "Ne mogu, moram sada ići. Srest ćemo se opet, prijatelju."
Stisak ruke i nestao je među čempresima i spomenicima. Nisam mogao opisati osjećaj hladnoće koji mi je prošao kroz ruku kada sam ga dodirnuo.
Vratio sam se kući uzbuđen i istovremeno nesiguran da je sve to bila istina. No, dodirnuo sam ga, vidio sam da je to moj Marac, Mario s kojim sam provodio sve slobodno vrijeme prije nego sam se oženio, a i kasnije je ostao moj dobar prijatelj.
Nisam nikome ispričao što se dogodilo, ali sam tu noć odlučio posjetiti Mariovu majku sutra čim uhvatim vremena. Ako je ovdje, sigurno kod njih spava.
Tako sam i učinio. Čim je ručak prošao i nakon što sam otpremio svog sinčića u školu, pošao sam prema maloj kući u predgrađu. Dočekao me plač. Pomislio sam da se nešto dogodilo, pa sam utrčao u kuću i ispred Mariove stare majke ugledao nekoliko muškaraca u odijelima. Jedan je u rukama držao krvavocrvenu krunicu koju je Mario sinoć imao oko vrata.
Tek kada mi je jedan od onih u odijelu objasnio da su iz ministarstva branitelja i da su prije mjesec dana pronašli Marija u jednoj grobnici istočno od grada, ali su ga tek prije nekoliko dana identificirali, shvatio sam da nešto u svemu tome ne štima. Zaprepašteno sam gledao u njega. To nije bilo moguće... Mario je jučer stajao preda mnom, u onoj istoj maskirnoj uniformi, s onom istom krunicom... jednako mlad kao i prije 20 godina.
Od tog je događaja prošlo nekoliko mjeseci. Nisam to nikome rekao. Samo sam odlučio poduzeti nešto oko toga da moj prijatelj više ne bude razočaran, da ne vidim tugu u njegovim očima. Skupio sam ljude koji slično razmišljaju i nastojimo se aktivirati, popraviti što se popraviti može.
A Marija... njega ću vidjeti kada za to vrijeme dođe. I znam da će biti sretan kada vidi Hrvatsku kakvu smo sanjali i za koju smo se borili...
