petak, 14.10.2011.
Priča za beznadnog Heroja...
Gledao je sunce koje je zalazilo. Jesen je bojila ulice Grada i donosila hladne dane. Još je jedna zima bila pred njim. Još jedna usamljena, duga zima... provođenje vremena pred televizijom i radiom i pokoja kratka šetnja...
Obukao se i izišao. Tu i tamo ugledao je ponekog oca s djetetom i nešto mu se stislo oko srca. Sjeo je na klupu i zagledao se u mutnu Dravu. Osijek više nije bio isti. Nije to bio onaj Grad od prije dvadeset godina, onaj Grad zbog kojeg je ostavio sve i stao u njegovu obranu, Nigdje nije bilo prijatelja, složnosti, onog osjećaja da i tebi i vojniku pored tebe srce kuca kao jedno, željno Slobode...
Stao je na sredinu pješačkog mosta i zagledao se u vodu. Ako skoči, nikome neće nedostajati. Novine će pisati o još jednom poludjelom branitelju koji je okončao svoj život iz nekog samo njemu poznatog razloga. Njima će on samo biti desetak rečenica u crnoj kronici. Netko će možda žalosno odmahnuti glavom, dok će drugi jednostavno prelistati stranicu uz komentar: "Briga me za budalu".
Pošao je do trga, još jednom vidjeti centar Grada. Vidio je gradonačelnika i župana okružene novinarima. Pokušao se provući, no oni su ugledali svoju "hodajuću reklamu". Nisu vidjeli mršavog mladića ispijenog lica, zamućenih tužnih očiju, u staroj maskirnoj uniformi. Za njih je on bio tek sredstvo skupljanja političkih bodova na skorim izborima. Uhvatili su ga i uvukli u krug novinara. Činilo mu se da će se ugušiti u svoj toj sili ljudi koja se skupila oko njega. Prisjetio se da su se posljednji put tako skupili oko njega kada su ga u Mitrovici tukli kundacima gdje god su stigli. Pokorno je šutio. Nije smio izustiti ni glasa.
Jedva je dočekao da ga puste i požurio prema Dravi. Ako će skočiti, učinit će to sada. Svijet nema razumijevanja za beznadne Heroje koje su svi zaboravili. Za ostatak ljudi u Gradu, on je bio tek dio prošlosti, jedan dio kojeg će se za koju godinu spomenuti tek neki baka ili djed, pričajući svojim unucima o danima ponosa i slave...
Rijeka ga je dozivala u svoje naručje, u onu hladnu i mračnu dubinu. U usporedbi s njegovim životom, ta mu se dubina i hladnoća činila kao jedini spas, njegova vječna postelja u kojoj nema brige za sutra, za kruh, za opstanak i protiv zaborava.
Uhvatio se za ogradu, kada odjednom do njega dojuri djevojka plave kose i plavih očiju. Zagrlila ga je i radosno uzviknula. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da se radi o njegovoj prijateljici iz ratnih dana, djevojci koja je radila kao medicinska sestra i koju su zarobili kad i njega. U njenim je očima pronašao ono što mu je trebalo.
Pronašao je mir, nadu u bolje sutra, volju za životom... U njemu se probudila želja da nekome sve to ispriča, da zaustavi taj neumoljivi proces zaborava koji ih je zatvarao u prašnjavu škrinju blijedih sjećanja...
Heroj je sada miran... živi život kakav može. Nezaposlen je, živi u garsonjerici s onom djevojkom, i polako se izvlači iz mračnog stanja u kojem se do tada nalazio. Nadam se da više u novinama neću pročitati ni jednu priču o Heroju koji je okončao svoj život, prevaren, napušten i zaboravljen. Ne dopustimo nikome da zaboravi devedesete...
