subota, 01.12.2007.

Umoran sam, ali moram ići dalje!!!


Završio još jedan mjesec, bliži se kraj godine polako stavljamo sve na stol da vidimo što nam se desilo ove godine, po čemu ćemo pamtiti ovu godinu. Često moji prijatelji i ja znamo reći da je ovu godinu prokleo netko, jer svima je krenula prelijepo. Ljepše nije moglo biti. Odjednom se crni oblak nadvio nad naše živote. Sve dobro nestaje. Sva ljepota, sreća i ljubav pretvara se samo u jednu veliku tugu i mnoštvo suza. Kako moja jedna draga kolegica zna reći sve je počelo 1.1.2007, tako će i završiti 1.1.2008 godine. Samo kad se sjetim gdje sam bio prošle godine u ovo doba, život mi je išao takvom uzlaznom putanjom nije mogao biti ljepši, a sada ponovno gradim sebe, borim se za svoj život. Kako se život u tren oka okrene i ne znaš gdje se nalaziš. Niti što te je snašlo. Mnoštvo pitanja ti se javlja u glavi, ali odgovora nema, samo čuješ moraš ići dalje bez obzira na sve. Kao da me netko kuša, kao da isprobava moje krajnje granice, jer u jednoj godini osjećati beskrajnu sreću i ljubav, i onda beskrajnu bol i suze. Nisam niti mislio da sam ovoliko pisihički jak, da sam nekako ustao, često volim zadnje vrijeme za sebe reći kao phoenix, poznato vam je to , ptica koja se rađa iz pepela. Sam sebi se divim kad se sad okrenem u unatrag i pogledam sebe u zadnjih dva tri mjeseca. Bio sam na dnu, moj život nije za mene imao smisao, niti sam imao želju za njime. Možda pretjerujem, ali svijet mi se srušio, nije mi bilo važno što će mi tko reći, što će se dogoditi. Nisam bio uopće svjestan što se dogodilo, gdje sam se našao. Dosta vremena je trajalo to moje lutanje, jednostavno tražio sam nešto što će mi možda pružiti ruku i izvući me iz toga. Nije toga bilo. Jedan dan u tom vremenu mi je lupio šamar i to vrlo bolan, nakon kojeg odlučujem sebe spasiti pod svaku cijenu, moj rođendan. Kojeg se ove godine nerado prisjećam, jer ga po prvi puta u životu nisam slavio, proveo sam dan u suzama. No, valjda je tako morao proći da bi ja sad bio opet živ i bio onaj čak i bolji nego što sam bio. Razmislio sam o svom životu i odlučio da se nešto mora promijeniti kod mene samoga kao osobe, da neke stvari moraju nestati. Krenuo sam dio po dio, listati i pregledavati kako znam reći isto zadnje vrijeme karte slagati. Jednostavno da bih vidio što je dobro a što loše u mom životu, da bih mogao ponovno ustati i krenuti dalje. Listao sam tako svoj život ove godine ali i neke godine unazad, jednostavno da bih sam sebi objasnio zašto, zbog čeka. Tražio sam odgovore. Jedan za drugim su polako u mojoj glavi dolazili na svoje mjesto i zatvarali krug , cijelinu. Kad sam sve to učino odlučio sam ustati, bolan smiješak je bio na licu, no, bio sam prisiljen ili tako ili je gotovo sa mnom. Krenuo sam. I evo danas sam opet stari, idem dalje. Mnogo stvari se promijenilo u mom životu, od odnosa prema drugim ljudima, prema roditeljima, prema samom sebi, a to zadnje je najvažnije. Nisma prije cijenio sebe toliko. Podcijenjivao sam samog sebe. To mi je možda bila velika greška, jer sam se bojao da se neću moći s nekim stvarima nositi, pa sam ih radije skrivao nego da sam ih odmah stavio na svijetlo dana, da sam ovo znao i razmišljao tako prije samo nekoliko mjeseci ne bi bio ovdje sad. Sasvim druga priča bi bila u mom životu i to vrlo pozitivna. No valjda je to Božja volja što mi se desilo da bih više naučio sebe poštovati, vjerovati u sebe, jer ako ti sam ne vjeruješ u sebe ni ljudi oko tebe neće. Veliki broj negativnosti sam maknuo iz svog života. Koliko sam prije bio nervozan, svadljiv, ajme osjećaji su se izmjenjivali iz dana u dan. Sad je sasvim druga priča. Osmijeh na mom licu je tu, onaj iskreni ne onaj koji je maska. Kraj godine se bliži, imao sam druge planove za ovaj dio godine, ali nestali su kad sam upao. Više nemam planova, jednostavno živim kao da mi je ovo zadnji dan života, da ostavim što veći i pozitivniji trag na ljude oko sebe, pomažem svakome, ne tražim zauzvrat ništa. Oporavio sam se kao osoba i ustao sam, još mjesec dana i ulazimo u novu godinu,što li će ona tek donijeti strah me je pomisliti uopće, jel mi vjerujete da se uopće bojim pomislit što bi mi mogla donijeti ta godina i što će sve biti. Jer da mi je netko rekao samo dio ovoga što sam proživio ove godine ne bih mu vjerovao, ali eto doživio sam. Umoran sam polako, nekako mi se oči umorne sklapaju jer veliku snagu sam potrošio da bih opet postigao sebe samog dići s dna i oživjeti, da bih vratio vjeru u sebe i u život. Veliku snagu. No, još ću stisnuti zube da izdržim još malo. Onaj krug što sam gore spominjao koji se zatvarao sa odgovorima nije se potpuno zatvorio, jer nisam dobio odgovor na pitanje zašto tolika sreća i bol u tako malom vremenu, velika ljubav i sad zaborav koji nema uspjeha. Iako sam krenuo dalje i sve je super sa mnom, što se tiče ljubavi, ne da ne ide. Nego, ja ne mogu to sve zaboraviti, još je volim, ali naučio sam se živjeti s time, i nositi a da drugi to ne vide, dođe mi nekada i teško,ali tada samo se sjetim kako sam pao i morao ustajati i to mi da snagu da ne utonem ponovno u tugu. I vrlo sam sretan što još osjećam tu ljubav i nije me sramota priznati nikome da volim je još, s ponosom to kažem. No život je tako htio, da ona ode, tko zna možda se vrati. To zna samo ona i dragi Bog, hoće li se to stvarno desiti. Neka vrijeme pokaže. Ja sam spreman i biti ću tu. A sad moram skupiti snage da još malo izdržim, umoran sam, ali idem dalje ponosno i bez straha.
Image Hosted by ImageShack.us
- 10:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna