*MoStArKa*
09.02.2008., subota
|
Kad pomislim na tebe gorke suze lijem sa zivotom svojim teske bitke bijem tad sviracu dajem i posljednju paru samo da mi svira o rodnom Mostaru. Eh da mi je sada mirisati behara prosetati ulicama rodnoga Mostara i vidjeti Eminu kako lijepa ode u srebrni ibrik da zahvati vode. Eh da mi je sada dati srcu na volju prosetati uz Neretvu, divnu Radobolju ili da prodjem preko moga Starog Mosta na kojemu moje srce vjecno osta. Hajde ti sviracu sviraj onu staru sviraj meni pjesmu o rodnome Mostaru sviraj o bascama,tresnjama,jasminu pozdravi mi Mostar, Neretvu,Eminu.  |
03.02.2008., nedjelja
GODISNJICA SMRTI Aleksa Šantica...
|
Djelo Alekse Santica, i kao pjesnika i kao nacionalnog i kulturnog praoca, nastalo je, kao sto se zna, na kraju XIX i u pocetku XX vijeka, u prisnoj vezanosti za mostarsku sredinu, iz koje je on potekao, u kojoj je prozivio svoj ljudski vijek i docekao smrt. Aleksa je bio brat svih ljudi, sa svima koji su patili saosjecao je na svoj ljudski i umjetnicki nacin, i nije cudno sto njegove pjesme i danas zrace neprolaznom snagom i sto ostaju da traju medju toliko novih citalackih generacija. Napisao je i pjesmu o Emini cuvenoj djevojci iz rodnog mu grada... Emina Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga imama; Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, S' ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kada šeće i plećima kreće... - Ni hodžin mi zapis više pomoć neće! Ja joj nazvah selam al' moga mi dina Ne šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vode Pa po bašti džule zalivati ode; S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste, Zamirisa kosa ko zumbuli plavi, A meni se krenu bururet u glavi! Malo ne posrnuh, mojega mi dina, No meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, Niti haje, alčak, što za njom crko'!... Aleksa Šantić, 1903. Jedno vrijeme, taj carobni slikar ljubavnih scena i mostarskih basca zalivenih mjesecinom, propovjednik narodne slobode i socijalne pravde. Neizmjerno je volio Mostar, pjevao o njemu i njegovim ljudima, patio zbog njihove nesrece, zbog rascjepkanosti naroda, vjerskih razdora i surovih postupaka austrougarskih okupatora. Život Alekse Šantića sličan je, moglo bi se reći, nekom romanu. Puno je toga prošao u životu, patio je i nosio se s bolom, istodobno jak i slab, i zato su se ljudi mogli s njim identificirati, osjećati ga i doživljavati kao svog. Bio je bogat dušom, dječiji čistog srca i bistrog uma. Aleksa Šantić je tipični primjer regionalnog romantičarskog pjesnika onog vremena. Pisao je deskriptivne pjesme, u kojima je opjevao grad Mostar, hercegovačke predjele, žetve i kosidbe… Bio je pjesnik, koji u najboljim stvaralačkim trenucima, dostiže univerzalne ljudske vrijednosti, a takvih trenutaka u djelu Alekse Šantića je bilo zaista mnogo. U njegovim pjesmama su sabrane ljudske i prirodne ljepote Hercegovine.  Umro stari pjesnik, Umrla Emina Ostala je tužna Bašta od jasmina Razbio se ibrik Uvenulo cvijeće Pjesma o Emini NIKAD umrijet' neće-... |
