Bubamarcic i maslacak

Radim, radim i samo radim. Nemam vremena ni da odem na kavu s frendicama. Plaća kasni... čudo mi je to već, svi u zgradi na vrijeme dobe plaću, samo moj dio nekak uvijek zakinu, ako ju šef nije opet potrošio. No, dobro to nije ni bitno.
Dečko mi dao da vozim njegov auto, zapravo, nije mi dao, nego me natjerao. Ja njemu lijepo kažem da neću, al ne, i sjednem se ja, narihtam sjedalo i krenem. Ponosna sam na sebe kak mi je dobro išlo, čak mi se nije ni ugasio. No ima jedan događaj vezan uz moj prvi pokušaj voženja tog auta. Inače imam vozačku i vozim, ali novi auto sa svim dodacima (servo volan, abs i ostalo kaj ne znam kak se zove, al uvelike olakšava vožnju).
Bili mi na moru i nagovara on mene da ja malo vozim njegovi auto, koji nema nikakve dodatke. Nisam htjela dok malo ne probam i osjetim gas i kočnice i sam auto, ali ne, kaže on meni to ti je ko da voziš svoj auto (pod svoj mislim od tate). Nagovorio on mene, uz uvijet koji sam mu postavila. Ako nešto napravim ne smije mi ništa reći ni derati se. Ja se sjednem, namjestim sjedalo, retrovizor i krenem, nikad prije nisam vozila taj auto. Dođemo mi na mali bregić koji se spaja na glavnu cestu. On meni koči, kud ću kočit vozim se 20 na sat. Mi na bregiću, ja malo zakočim, to neće stat, stisnem ja jače kočnicu, to neće stat. Zaletila se ja lijepo preko ceste u rizol. Bila sam tako ljuta na njega, kaj da je naletio auto? Stavila sam u ler i rekla mu da si to sam vozi, na sredini ceste izašla iz auta i još sam se zderala na njega da izlazi van. On meni nije ni riječ reko, jer je obećao da neće. Baš je bio dobar. Sad sam se ufurala i vozim ko zmaj.