utorak, 28.10.2008.
Molitva na šanku
|
Ma kako uzdiglo se srce Ma kako uzdiglo se srce Klonuti mora, mora pasti. Sudbino, prije no mi klone O daj mu još jednom cvasti! Još jednom opij ga i digni Milinom jedne mlade žene, Još jedne zaljubljene oči Za ove oči zanesene. Kad već se mora u tom srcu Ugasit mladost, a za vazda, Sa svojim blagom, slično skrcu Nek ne umre, već nek razda! Još nekoliko jasnih dana Da cijelog sebe u njih zgusnem, I grleći se, ljubeći se Ostatak mladosti da usnem. Dobriša Cesarić Oni koji su imali prilike pohoditi ovaj blog koji je kadkad odavao dojam određene težine, obzirom kakav život vodim, mogli su koješta o meni pomisliti ali u biti ja sam nenadmašni pateta ili ti romantik kakvim se volim zamišljati, (ponekad). Da, zaljubio sam se i to u trenutku kad sam pomislio da nema više nikakve nade, pijan i očajan stajući za šankom Jabuke i buljeći u posljednji trostruki pelikovac te večeri. Pojavila se ona. Rekla je da pokušavala privući moju pažnju dok sam gledao u nep. Kad sam napokon shvatio da pored mene stoji lijepa mlada dama upregnuo sam svu svoju koncentraciju da budem cool i pametan te započeh razgovor. Od tada pa nadalje slijedećih tjedan-dva provodimo u beskrajnom poljubcu i nježnostima u kojima se besramno utapamo. To veče sam osjetio silnu želju da zagrizem sočno žensko dupe i dragi Bog mi je podario neočekivanu ljubav, pa sad eto sanjam novu mladost u kojoj ću cijelog sebe lijepo da zgusnem. Da, vjerujem da je sve dosada bio samo put ka ljubljenoj i vjerujem da sam sa svojih četrdeset godina života napokon dovoljno zreo za novi početak koji predpostavlja budućnost sa malim postotkom grešaka. Eto napisao sam post o sebi, samo zato što sam popio, u protivnom vjerovatno ne bi'! |
