nedjelja, 04.05.2008.
Oni su među nama, mi smo među njima ili možda...
|
Koji mehanizmi pokreću zlo u čovjeku? Civilizirano društvo je napravilo cijeli niz zakonskih represivnih mjera kojim kažnjavaju zlo pa ga time djelom i spriječavaju, tu je naravno i religija koja rasvjetljuje razliku između dobra i zla te potiče dobro u čovjeku koje je bogougodno pa ga time štiti od krajnje represivne mjere vječne paklene muke i sl. Vrlo vjerovatno ovim postom neću razjasniti početno pitanje ali ću barem pokušati sve nas postaviti u poziciju da malo visimo naglavce. Uvoda radi reciklirati ću jednu istinitu pričicu. ... Buđenje Probudilo me lagano drmusanje ramena. -Što je?-upitao sam ga -Moram porazgovarati s tobom.- rekao je -Jel' baš moraš?- -Da. Nisam dobro. -Ok. Sad ću doći u boravak- Izašao je iz sobe. Zlatni je sociopata, nasilan i nepredvidiv tip s kojim je bolje biti u dobrim odnosima jer inače nikad ne znaš kad će te zviznuti stolicom po glavi. Ustao sam i pridružio mu se u boravku. Sjedio je za stolom ispred već pripremljenih mućkalica neskafea s mlijekom. Zapalili smo po cigaretu i neko vrijeme šutjeli. -Reći ću ti nešto što nisam nikome do sada rekao.- -Reci.- Ponovno je nastao tajac ali ovaj put neugodan. Razrok je pa sam fiksirao oko koje je bilo usmjereno meni. -Sa sedamnaest godina sam provalio s prijateljem u jedan stan, mislili smo da je prazan ali se tamo našla ta baba...- Ponovno je zastao. -I?- -Počela je vrištati.- Gledao me je netremice -Što se dogodilo?- -Frend je skočio na nju i oborio je na pod, dohvatio je nekakvu krpu i pokrio joj lice ali se ova i dalje d'rala.- -Dobro. I?- -Uzeo sam sataru i počeo je udarat' po glavi.- -Ubio si je?- -Da, pisalo je u novinama.- -Nisu vas nikada našli?- -Ne.- Ostao sam zatečen, očekivao sam da će izaći sa nekakvom tjeskobnom pričom o tome kako ne može više biti u bolnici ili nešto slično. Gledao sam ga i shvatio da se on uopće ne kaje zbog tog djela već je samo htio s nekim podjeliti to iskustvo i usput ušićariti drušvo jer mu se nije spavalo. Zlatni je veteran HOS-a, iskazao se u borbi što i dolikuje ljudima njegova profila, ranjen je nožem sa prokletim balijom kako kaže. Imao je veliku ranu duž unutrašnje strane bedra koja se protezala od iznad koljena pa sve do prepona, nekim čudom mu nije prerezao arteriju. Ubio ga je zabivši mu nož u tjeme dok mu je ovaj kasapio nogu. Kad je prestao ratovati, vratio se u civilni život, nizao je hospitalizacije i zatvorske kazne. Najduža robija mu je bila radi ubojstva susjeda koji se požalio njegovoj majci zbog buke koju je ovaj stvarao tulumima. Majka mu je nakon razgovora u liftu došla suznih očiju doma i on je nakon što je saznao za prigovor sišao kat ispod, provalio vrata stana i zaklao susjeda u njegovom stanu. Odležao je 11 godina Lepoglave. -Bolje da mi to nisi ispričao.- -Morao sam.- -Da li ti je sad lakše?- -Ne znam.- -E, pa vidiš. Meni je sad teže!- Pogledao me je iskosa sa tim svojim razrokim okom, povukao dim i nasmješio se. ... Gdje se nalazi granica koju čovjek prelazi i počinje činiti zlo? Protagonist gornje pričice se nimalo ne kaje radi počinjenih ubojstava već i nakon počinjenih zločina smatra da su oni u tim okolnostima posve opravdani, njegovo razmišljanje se svodi na to: "da se nije drala ne bih je zatukao satarom i da nije susjed oneraspoložio moju majku sigurno ga ne bih zaklao." Povući ću nevjerovatnu paralelu između slučaja Pukanić i austrijskog slučaja 24 godišnjeg zatočenja, zlostavljenja i silovanja kćeri. Gospođa Pukanić je duševno bolesna osoba koja evidentno uzima kokain. Uzimanje kokaina ne isključuje njezinu duševnu bolest već njezina duševna bolest za sobom nosi visoki rizik simptomatske zlopotrebe psihoaktivnih sredstava. To su činjenice. Sad na scenu dolazi kreiranje zločina. Svi sudionici u ovoj obiteljskoj tragediji počevši od novinara, HHO-a, udruge B.a.b.e čine zlo u "najboljoj namjeri" pravdajući svoje postupke razotkrivanjem većeg zla. Dakle, gospodin Pukanić je svoju ženu više godina zlostavljao, psihički maltretirao, kroz cijelo to vrijeme je bio u vezi sa ljubavnicom ili možda i više njih ali ga to nije sprječavalo da svoju ženu siluje i podvodi drugim muškarcima te da je navodi da uzima drogu. Sve navedene radnje gospodina Pukanića izazivaju razvoj duševne bolesti kod gospođe Pukanić a gospodin Pukanić iskorištava njezino stanje te je opetovano trpa u ludnicu ponajviše zahvaljujući svojim vezama i poznanstvima a sve to zbog nezasitne potrebe za obiteljskim novcem gospođe Pukanić. Motivi su ovdje posve jasni, sve je to gospodin Pukanić izveo radi pohlepe a novac kao takav je najjači argument i s tim argumentom sve gore izneseno postaje istinito. Austrijanac koji siluje svoju kći zatočenu u podrumu 24 godine gdje mu ova rađa dijecu koju on dijelom posvaja a dio ostavlja da se grbi u podrumu niska stropa je jedan posve novi fenomen jer nisu jasni motivi. Zašto bi netko radio takvu gadnu podlost bez da ima ikakvu materijalnu korist, dapače austijanac je od te svoje rabote imao jedino i isključivo materijalnu štetu ali, bože moj, svaka budala ima svoje veselje pa se iz toga može zaključiti da je čovjek imao poprilično skup i kompleksan hobi. Zašto sam povukao paralelu između ta dva slučaja na ovako krajnje bezosjećajan način? S jedne strane se nalazi jedan od austrijanaca sa zanimljivim podrumom a s druge strane se nalazi čovjek koji je sve to činio bez da je imao zanimljiv podrum već je "podrum" sazidao oko gospođe Pukanić koristeći nevjerovatne manipulacije koje su mediji razotkrili ili možda stvorili u ovom slučaju. Znam da smo svi mi zasićeni slučajem Pukanić ali on otvara posve nove dimenzije ljudske okrutnosti i zloće jer je monstrum Pukanić stvoren samo na osnovu indicija i blebetanja jedne posve poremećene osobe i cijelog korpusa osvetoljubivih i plitkih ljudi koji djeluju u današnjim medijima. Zar smo zbilja toliko gladni u konzumaciji gadosti da ih moramo stvarati i poticati na ovakav način? Novinari koji sudjeluju u stvaranju zločinačkih priča su zločinci u onolikoj mjeri koliko njihova priča odmiče od stvarnosti a prelazi u njihovu domenu zločinačkog uma. Koje su razlike između zločinca i normalnog društvenoprihvatljivog čovjeka? Austrijanac je u potpunosti srušio barijeru između tih kategorija jer je dokazao da čovjek koji ima nagone ka činjenju monstruoznih radnji može sasvim prihvatljivo živjeti u zajednici ako nađe načina da svoj nagon zadovoljava u nekom podrumu i tako poštedi sve one potencijalne žrtve izvan tog podruma strave. Svi mi imamo svoje podrume sazidane negdje u nutrini našeg bića i svi smo mi potencijalni zločinci ali nitko nema pravo radi naslade zidati tuđe podrume i trpati ih sa spravama za mučenje s ciljem zadovoljavanja voajerizma koji se tako bestidno eksploatira u današnjim medijima. Danas su najgledanije emisije one u kojima strpaju nekolicinu ljudi u izolaciju koja bi se mogla poistovjetiti s podrumom, nad njima se vrše raznorazni pritisci a najveća zadovoljenja publika, koja ih kažnjava nominacijama, doživljava kad se netko među njima fizički obračunava, kleveće, ogovora. Ultimatvna zabava se dogodi ako netko od njih zadovolji seksualne potrebe sa nekim u izolaciji koji van izolacije ima partnera. Zar se iz toga ne bi dalo zaključiti da bi većina ljudi rado imal svoj podrum (svoj mali raj ili pakao) gdje bi uživali igrajući se boga ili sotone u potpunoj slobodi? Danas je raširena pojava trgovine s ljudima koji većinom završe u "podrumima" gdje se čine okrutnosti poput ovih koje je činio austrijanac svom vlastitom djetetu s tim da su te okrutnosti dio usluge koje se plaćaju novcem. To je svijet u kojem živimo, kojega stvaramo, u kojemu rađamo djecu i u kojem umiremo. Svi smo mi dio tog svijeta i taj svijet je stvoren na našu sliku i priliku. Zlo je u nama i mi ga kontinuirano potičemo zgražajući se nad njim ne čineći ništa, i ko što rekoh u naslovu: "oni su među nama, mi smo među njima ili možda smo, mi oni". |
