07.03.2011., ponedjeljak
the god of rock poors the beer, and brother jack daniels shouts tennesse blues. yeap
7 godina jedne povijesti
glava peta: kanta za smeće ili kako sam se rastajao
zvoni telefon. zvrči, titra, nota d udara u glavu, dammit, tko ga je izmislio, jebo grahama i aleksu i bella, da mi je znati šta mu je to trebalo. majmun jedan, samo mi pričinja bol u glavi, reže rafale po ušima, kostima, ramenima, prsima, kosa mi otpada. budim se pomalo i na skokove. skakuće misao, kao skočimiš, muad`dib na dvomjesečini. titra isprekidani alarm i nota d bježi oko mene, cikuje i podvriskuje, lomi se o zidove i gitaru, šljapkavo se pripija uz merinu kosu. meri se trza, bunovna, kosa joj se raspe preko mene, sisice me nježno bradavicama prekliznu i zgrabi ručku: daaa, molim. čklkčklklklkj, čuje se iz slušalice, ja se okrećem na drugu stranu, pokušavam se maknuti od toga zvuka, meri me gura slušalicom u leđa i kaže: sranje, onako, primorskim akcentom iz ankarana, n posebno, a j posebno. okrećem se k njoj, pokušam je poljubiti, ona se izmaknu, izbeči lagano oke prema sluški i gura mi je u ruku. pokušm još jednom dohvatiti njezine usne, ali kao morski medvjed, samo padnem u postelju niti ne pokušavajući se zadržati na rukama. ona se ne ceri, ozbiljno mi pruža slušalicu i izbeči oči još šire. lijepe oči merine, plave i duboke, kad se smiješi sitne borice se skupljaju ko pačije nožice u kutevima. merinih očiju.
a, dobro, velim ja, pa uzmem slušalicu, kabel se otpusti pa ga zategnem oko lakta i na uho. halo, prokrkljam u nju. šlajm od duhana i lošega zraka unese malo turpije u taj glas. bluzerski, promukao, oktavu dublji nego kada sam budan.
e, čuj, mama mi je jutros umrla, jel možeš doć?
suzy, moja nadivnija suzy plače u slušalicu. nijemo i tiho, ali je čujem kao da je slap vode počeo padati na betonsku bloketu. teško, jecajuće i šumno, kao da je pao kit na tlo i pretvorio se u masnu, krvavu fleku, napravio krater u koji sada suzine suze padaju. budim se naglo, potpuno i otvaram oči. da, kažem i spuštam slušalicu. meri me gleda: kaj je? ilena je umrla, velim. suzi je u kurcu. idemo. meri me osmatra s visine i mjerka jednim od svojih ljubeznivih pogleda, mjeri i računa šta se sada dešava samnom, ocjenjuje moj nastup i umjetnički, a ne samo tehnički dojam, a ja kao da ću čut milkin glas na klizalištu i počinjem se cerekati. merici to nije čudno, otkada sam se vratio iz rata, ništa je više samnom ne iznenađuje. glupe situacije me ostavljaju mirnim, a naporne i teške me tjeraju na cerekanje. volim se smijati, a moj asocijativni niz nije baš nekako uobičajen nakon par granata koje su pale meni preblizu.
okej, ilona je umrla. ajmo. pokret. djeluj. ne misli. mislim, mislim. da, treba se umiti, otuširati, obrijati, ne močiti kosu. startam prema kupaoni, preskačem veš mašinu, sa kade skidam stari veš, bacam na pod, ulećem u kadu. puštam vodu, da doteče topla. čekam. ilena, mama, nona, njena kosa i pogled pun neke brižne i ljupke tihosti. meri lagano ulazi zamnom, skida gaćice, ulazi do mene u kadu, ja osjećam da mi se diže, ali sada nije baš vrijeme, mislim ja, a meri se saginje i njena lijepa, ljupka, savršena mala guza me rajca. ahhh zar sad, zar sad! bmumtr. a diže se i ne pita kako se ja osjećam, da li imam vremena i kako trebam biti tamo, daleko u rijeci, a ne ovdje na primorskem, u ankaranu sa meri u kadi. bmmumater
meri se okreće k meni i gleda ga, pa podigne pogled k mom licu, pa opet spušta pogled, pa se nasmiješi. pa okreće tuš k meni i polije me, ja se skosnem od mlake vode, pa se počnemo cerekati. ja, veli ona, zdigau se. e, fant. sploh, zjebanca i to. sploh, mislim si ja, ploha. nije ploha već rudla. o jebo te. aj meri daj taj tuš. počinji već jednom to kupanje, a on samo stoji, kao garda titova u kući cvijeća, u stavu mirno i čeka. a koji kurac čekaš, gledam ga ja i dolazi topla voda.
meri se ispire u kadi, ja mažem pjenom bradu, tresu mi se ruke, nervoz me lovi, on i dalje stoji, pouzdano i mirno kao tisućljetna stijena. žiletom počinjem sjeći dlake na bradi, pod nosom, na obrazima. pazim da se ne porežem, ruke mi titraju, adrenalin se u meni pretvara u minu, nagaznu, odskočnu. opasno, jako opasno, mislim ja, smiri se, luka, pričam si, ovo je normalno. posve normalno, ilena je baka, sve je u redu, nije to tonči, slavko. miro. i počinjem nabrajati moje mrtve drugove. legenda, andro, vaso, glavonja, dudo, profesor. njih više nema. ostali su negdje u praznini, ilena je tu u rijeci, čeka da dođeš, nitko neće po tebi pucati kad je vidiš. udišem miris pjene za brijanje, vrućega zraka punog vlage i mirisa merine kose, šunkice i sagorenog castrola, a privikao sam se na taj miris. sve je dobro. meri već oblači majicu i trapke, navlači jaknu i odlazi van. sada će, čekam i podrezujem zadnje poteze s vrata. prolazim prstima po licu, bradi vratu, razmazujem ostanjke pjene i provjeravam. potez još, dva sa žiletom, pa ga ispirem. pogledam dole, on i dalje u stavu od prije, ne da mu se reći. ništa ga ne može smesti. ništa, he. cerim se opako, nabrijano i grdo. kroz prozor čujem tutanj harlija, meri ga budi iz kome, stupora i grije, pred nama je put. žuran put preko istre, kroz učku pa doma. ili je doma ovdje, pitam se ja. gdje je doma. nekako, srce veli da je doma kod suzi, sada i u ovom momentu je kod suzi. navlačim hlače preko gaća i on i dalje uporno ometa da zakopčam šlic. a jebo te, više. divim se sam sebi. jakna. dokumenti? pasoš? gledam u ladici, i njezin je tu, grabim. lova? pipam po jakni, ima love, dobro je. sve je tu.
sjedam iza meri na harlija, hvatam je ispood sisićki, malo ih ipak onako, nježno dotaknem, ona to voli, znam je, osjećam kako se cereka, jer osjeća i njega na guzi. znam joj jedan poseban pokret, tek naglasak pokreta pod jaknom koji samo ja mogu rukama u rukavicama osjetiti i znam da se cereka. meri se naginje, diže potkoljenicu, šalta i dodaje gas, krećemo. prema koperskoj luci, ostavljamo s lijeva dvije škofije. harli liže sredinu ceste, sagiba se i uvija, mašina drži d u basu, dek. dek. dek. dek. ne naginje se, već kao ratni konj, u zavoje ulazi sporo i dostojanstveno, kruto, polagano, nigdje se harleyu and davidsonu ne žuri. nikada ni nije. svuda stigne, a još vidiš i što seljak pored ceste misli dok kosi travu. miran, dostojanstven težak na njivi. počinje kasno ljeto. trava se kosi, zeleno već naveliko tjera prema crvenom i žutom. dok se penjemo u kras, gore visoko iznad nas kameni bedem dominira krajolikom, pod njim gusta šuma zelenog. serpentine, cesta još nije dovršena, rižana, okolo starom cestom, predloka, pa na žgane, u brdo na gračišče, sočergu i izbijamo na plato graničnog prelaza. maše: prođite. slovenski policaj. ulazimo na hrvaško. gleda nas policajac, dobar dan imate šta... prepoznaje motor, pogleda pod vizir i vidi meri, eee, bok. šta je? di ćete vi tako rano? meri ništa ne govori, samo gleda, ja skidam kacigu. bok, petre. druže. suzina mama je umrla, pa idemo u rijeku. tuga u petrovim očima bljesnu kao trag ozljede. sjeti se ilene pa skoro zaplače. ilena se o nama brinula, htjela je ona s nama i na frontu, ali je nismo puštali u autobus. petar ju jako cijenii i voli, štrikala je ilena i šalove i kape da se ne smrzavamo u objelini hladnih ličkih zima. zimi petar nosi u smjeni njezin šal, kao kolajnu i ne da ga skinuti, makar je u službi. tuga petrovih očiju smekša i kolegu na carini, ne znam ga. novi je. petar mu pokazuje da nas pusti. stavljam kacigu, petar zamahuje nadole, nestaje iz fona. nota tuge se diže u d i natavljamo na buzet, pa prema tunelu. migoljim se, malo me već boli, kucnem po grudima meri. ona kroti grdosiju i staje. njišti oklopni ratni konj u zadnjem turažu. skidam kacigu.
meri, velim, pa pogledom ciljam na dole. ona kroz vizir spusti pogled, pa cijelu glavu, otkapča remenje ispod brade, skida kacigu i gleda. počinje se grdo cerekati. napete hlače, još kao da je malo narastao. vadi ključ iz harlija, pa me povede prema stablima malo iznad ceste. sunce se već dobro diglo i postaje vruće. skida jaknu, otkopčava mi zip, remen, klekne. obujmi glavić usnama, pomogne se rukom, par poteza kao kistom majstora slikara, peračice suđa, umjetnice balerine. ja osjetim da ću psrsnuti, pa prsnem. usta su joj puna, ali meri nikada ne pizdi oko toga, dapače sviđa joj se. uvijek kada joj svršim u usta, kao da se zabavlja. drži ga u ustima do kraja, kao da se ponosi. digne se i nagore gleda me u oči. s kuta usana par bisera sjaji se na kasnome suncu jutra. podigne svoje ručice k meni, pridigne se na prste, malo me povuče za majicu na dole i utisne mi savršeni poljubac moje vlastite muškosti, ja prihvatim igru, prasica, zna kako će me dobiti. njene usne imaju gorkasti, ikrasti ukus sperme. moje sperme. uvuče jezik u moja usta, gricka mi usnice, a sperma nam curi po bradama, kaplje negdje dole po nama. to me spali, pogledamo ja i ona dole, on i dalje stoji. he, ona skida čizme, zajedno sa hlačama koje je naglo i temeljito svukla sa sebe, sa savršene guze, bedara, koljena, baci tu gomilu do jakne, legne na jaknu, okrete se i pozove me svojom stražnjicom, ja se spustim na koljena i već se njezina lijepa, mala, vlažna, mila, uska, skoro djevojačka, vagina natiče na mene. dašće meri, teško diše, grleno, mazno, žarko, lavlje, viče grrrrrrr, ahnnnn, mmmm, ja je hvatam za kosu, vučem unazad, hvatam je za male sisiće, kompletne i malecke kolika je i mala meri, žena koja je dijete, džepna venera kažu. ma venera vam je džepna, meri je žena, prava, potpuna. ima trideset i pet, na licu joj se vide vjetrovi vožnji, sunca i ona istinska ljepota odraslosti. držim je za kosu, klize moji dlanovi, prsti, po njezinim lijepim, malim leđima, draškam je po čmaru, hvatam s obje ruke za slabine, i natičem do kraja, ona vrišti, slatko, jako, grleno. vrišti i natiče se još jače, opire se stražnjicom o mene, odupire se nogama kao da će ustati. poskakuje, trza se. osjeća nas duboko, proždire me. naciljala se na g točku i skladno pjeva u d. zvonko odjekuju gudure istrijanske, vrišti do neba. dahće, usrkava vjetrić s učke pa ponovo vrišti, vrišti. slobodna, neokaljana, kao majka priroda, meri svršava gromko, strahovito, drhti i skače, otima se, ja je držim za slabine i veselim se boginji, lavici, kozi istrijanskoj. promuklo reži njezino grlo, meri svršava i svršava, ne staje sve dok ja ne osjetim navalu, pa je punim, ispunjavam i osjećam da više nema ništa, ona stišće mišiće svoje slatke pičke i izvlači sve iz mene. do suhoće. ništa ne ostaje na vjetriću sa učke kada ga ispusti iz njene podrhtavajuće, natekle i mirisne utrobe. ljubim joj stegna odozada, ližem joj usmine, šupčić, ona se migolji od slasti. meri, mala bogolika meri.
preko učke, zvonim na vratima, meri je ostala dole uz motor.
suzi otvara, same suze idu, tiho, polako, slijevaju se, jedna prati drugu, prijateljice u nizu, obrve su se pretvorile u crte kose, prsa joj podrhtavaju, sise njene se klimataju, smiješno velike u ovome blesavom trenutku žalosti. sagnula se kao da je sama zemlja privlači. ruke mi same polete k njoj, grlim je. o moja suzi. ana gleda u nas iza njezinih leđa, ančica moja mila, plaki malo i ona. vodi me suzi u sobu. ilena leži, siva, već hladna, oči joj sklopljene, mirne, trbuh natekao od bolesti. jetke, nimalo nježne i turobne. gola je, suzi veli da ju je pokušla oprati. bacam jaknu na pod, malo anče je odvlači negdje u kut i igra se, suzi plače, hvata spužvu. milo moje, velim, ja, suzice, odi dole po meri, pa si skuhajte kavu i podružite se. ja ću to. ančica podiže pogledić, nasmiješi mi se, ja uzimam lavor, namočim spužvu i zaplačem. sjetim se dana kada sam se razvodio.
suzi je nadrkano stajala u kutu sudskog hodnika na viaromi, dočekivala svaku siluetu, bređa već osam mjeseci, teška i sebi i svojim križima, a mene je sline dovozio starim stojadinom, pa dok je silazio niz strossmayerovu zakačio kantu za smeće, i rekao: ups, sori! ja sam sav sjeban šutio, nisam znao je li taj sori za mene ili za tu kantu punu smeća. ili za njega. ili za stojku, za nekoga je taj sori, da ga jebeš.
sline i klinci koji više nisu to, sviraju samnom već koju godinu, sviramo gadno, jetko i surovo, kakv već bluz može biti kad si lud i nadrkan od rata, adrenalina, smrti i teških osjećaja koji su sve, samo ne tupost. vratili su me sline, petko i đani doma, gdje mi je mjesto, u lakoću ljubavi, pjesama i slatko gorkih koketerija sa najmračnijim tajnama duše. sada već sviramo bluz sa osmijehom na licu, uživamo u razmjeni tonova, nota i ugode, čak i kad najneugodnije svoje pjesme pjevam, čine mi se kao da su oblaci, vjetar i doživljaj. osjećam ih kao svoju djecu, te pjesme, te dječake koji su već ljudi. sline razvio se u mračno dobrog gitaristu. najboljeg, a tjera se on, kad god nazovem, čujem ga kako trlja po žicama, ne skida se s te gitare. e, gene, unjka, evo skidam nešto, kad je proba? taj sam ga dan nazvao i rekao: sline, možeš doći po mene? ne mogu ovo sam. ne mogu, jebemu, sam. nikako. nema više onog suzinog zuja koji popunjava prazno u donjem dijelu stomaka. suzi je puna djeteta, njegovog. on je pristao da joj bude ono što ja nisam, uvijek doma i na raspolaganju, uvijek mučaljiv i nježan, srnećeg pogleda i visok, lijep, crnokos. prezgodan. paše uz suzine lokne i beskrajnu težnju za životom. mama veli da je dobar čovjek, sjeku me ančine riječi, dječje i nevine. pravo u stomak, kida utrobu i suze lipte, kao znoj. iz objih očiju. ne voli mene sada suzi, ali ja jebeno još volim nju. zauvijek. moja suzy q.
sline me prati do hodnika, čeka smireno, samo teško diše kroz nos, bok suzi, veli. suzi sva usopljena, smiješna, više mi nije tako slatka kao kada sam s njom čekao da ančica dođe. nekako mi je ljigava, kao mrkač, kao crna udovica. suzi, jesi dobro? pitam je. suza sijeva kao grom: ma šta dobro, neću roditi to dijete s tvojim prezimenom. blesavo pragmatična i uporna suzi. sline samo lagano lecnu pa se u svoj svojoj visini zarotira na pol kruga i vidim kako trese ramenima. puko je. i ja se počinjem ceriti. suza nas gleda kao da smo nadrogirani. ja pokušavam smiriti stomak, ali valovi cereka se jedva stišavaju. uto dolazi gospođa sudac. ulazimo u sudnicu. rasprava počinje.
perem ilenu, nježno, polako, glavu, lice, bilo je znojavo kada je odlazila, vidim, hladna vlaga još je tu. perem joj uši, nježno dotičem spužvom njezin vrat, okopnio i star. grudi male, totalno suprotno njezinoj kćeri, perem i divim se ljepoti njenoj, smirena je sada ilena, perem joj stomak, stidne dlake, venerin brijeg, perem stegna, jaka i lijepa, čvrsta, nepokorena, hrabra, koljena, stopala. pokušam je okrenuti, ali moje skršene kosti ne daju. ančice, milo moje, kažem, odi po mamu i tetu meri. ljupko moje ode iz sobe i vraćaju se moje tri gracije. pomozite, velim. suzi opet jetko zaplače, meri se svinu i pogleda u ilonu onako skosa, šta ja tu radim, pita se, ali priskače, pomaže mi. suza dolazi do majke, uzima je nespretno za rame i nekako ilena promijeni položaj, okrete se na trbuh i pod pritiskom, ispusti se zrak iz crijeva, prde ilena. mi se počeno ceriti kao da je nova godina. suzi kroz suze, ja kroz tugu a meri kroz sućut, cerimo se i nekako se razbija čemer odlaska. kao da to stvarno nije to, kraj svijeta. odlazak zauvijek. ilena bi, da nije mrtva, sada na mjestu svisnula od cereka. perem je dalje, listove, šunke, guzove, leđa, operem je cijelu, a moje žene pored mene toroču lagano, zadubile se u razgovor. mace moje, velim im ja, hoćemo li sada ilenu obući. mi ćemo, kaže meri sa suzi u savršenom duetu. žene. woman to woman connection, vidim ja. iako su svaka na svojoj strani barikade, nekako preko mene njih se dvije vole. razumiju. nisu si teške. gledam ih, sjećam se kako je to bilo.
sline me vraća doma. ja onako, malo hladan, malo vruć. za deset dana dobijamo papire. rastavljeni smo. odahnuo sam, već šest godina suzu nagovaram da se rastanemo. neće. ne da. ne zna. šta li se tu u toj glavi roji, nikada mi ne govori, ali osjećam da me još treba, želi, traži. kada nema nikoga da je utaži, dolazi k meni i otvara staru porezotinu. kao masaijevski vol, ja se puštam da iz mene uzme hrane koliko treba, pa me namaže ljutom travom i ode. godinama tako, meri je u mome životu dugo već bila dok je suzi dolazila u moj stan na pećinama i svršavala jetko, trpko, samo radi zadovoljenja, bez milosti i ljubavi. tupih očiju odlazila kao da joj nisam samo stranac. kao da, kad izađe na vrata, više uopće ne postojim. i nema me.
i drago je već bio tu, mislim čak da je bila trudna, kada je dolazila, bijesno i zahtijevajući, negdje u svojim mislima, hladnim kao čelik noža i vruće pičke pune strasti, nabreklih bradavica na ogromnim dojkama, velikim i mekim. svršavla je kao da doziva australiju i odlazila tamo tih nekoliko vječnosti orgazma. pitao sam je jednom kamo to ona ode, kada tako ode od svršavanja. u australiju, prošaptala je. vjerujem joj, jer takav orgazam ne može završiti bilo gdje, stvarno te odvede na drugi kraj svijeta.
nazvao sam mrtvozornika, rekao da je došla ilena na kraj puta, veli on, doći ćemo. odem nazad u sobu, tri gracije već oblače majku, pitam gdje je drago. doma, veli suzi, u bosni. zvala sam ga, ali niko se ne javlja. mali mirkić je s njim, ja sam ostala uz mamu, jučer su otišli. ok, idem zvati u italiju, velim. tete, ilenine sestre u bolonju. pođem u kuhinju, kava na stolu, srknem iz jedne od šalica. s mlijekom, suzina. meri voli čistu. operem ruke u sudoperu, zvoni voda po nehrđajućem čeliku sudopera, čista nota d. dobro je. i u ileninoj prekrasno uređenoj i minuciozno pospremljenoj kuhinji počinjem kuhati ručak.
|
- 06:01 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
