03.03.2011., četvrtak
spaghetti a` toccio da olive con pepperoncini
Ma ja, ja to se samo zezam. Samo zezam.
Perem pod. Sjetim se tvojih nekih, čistunačkih, totalno ludih potreba da sve bude uredno, prečisto i pospremljeno. Luđački skoro, bolesno. Nastrano.
Gledam, tebe nema. Nema te. Tu gdje si bila, samo je neka prazna sjena. Faljenje, nedostatnost. Očajna rupa.
Noćas je bila noć kada si se ubila u mome srcu. Komandom zadatom od kapetana prve klase, tog starog vojnika, koju imaš ugrađenu u svoj stav da je sve potrebno poravnati, odlučno postrojiti i imati u odgovornosti.
Osjećam se usamljen. Dovraga poslan krkljanjem, kroz porezano grlo, o tome da život postoji samo kao komad softwarea u glavi. I može se s njim štogod poželiš. Sve, ako znaš, naravno.
Porezan sam, ja se porezao, a ti si držala samnom to sječivo.
Krvavo od srca i glatko od krvi strasti, mirisa i čajeva, koje tako dobro spremaš, kao i poljupce koje mi nudiš.
Oh, kako se ti dobro ljubiš, sireno, utajice, podzemnice. Svaki puta kada te vidim, kao da nikada nismo bili dvoje.
Tvoja priča samo se nastavlja. Kao beskonačni gradić Peyton. Svaki puta kada se vidimo.
Bez stanke, kroz tvoju neposrendu, ljupku narav, prosijava putenost, iskra koja pali sve u meni. Sav sam naježen dok te čujem, vidim, sanjam.
Prvi puta kada sam te čuo, digao mi se, uzbudila si me i znao sam, jasno kao dan, da ćemo biti više od ljubavnika koji se pote pod svjetlima velegrada. Tvoja pitanja su me samo dodatno narajcavala, činila me još luđim, još sam se jače smijao svojoj sreći, veselio sam se i uživao u tim površnim, a tako značajnim razgovorima s tobom. Poslije, drugo jutro, probudio sam se tvrd, napaljen i morao sam se izdrkati. Misleći na tvoje riječi, tvoj lik.
I, evo, poklanjam ti krivdu za nešto što nisi, jer ne umijem vidjeti što jesi. Krivda ona, koja je moja, a ne tvoja, koja toliko jako boli da je, sam samcat, tu i ovdje, sada, ne mogu, ne znam i ne ide mi da je nosim.
Dala si mi ne samo svoju strast, već i tvoje prijatelje, bivše ljubavnike, tetke, očeve, majke, stričeve. Uvela si me u svoj svijet čineći me ovisnikom.
I kao neoprezni pervert ja sam vidio što delaš i nisam se izmakao, gledao sam te i vidio moje strasti, moje želje, moja snatrenja.
Što sad s tim?
"Sve, bogte, sve!!!" - vrištim ja.
Ja sam samo prost vojnik, netko bez imena, koga si kušala izvesti na lice odgovornosti, poduzetnosti i muškarenja. Tvoje komande nisu bile samo akcija, strast i estrogen a la testosteron dubokog dojma povezanosti. Koji je sada plitko plutajući, odvezan, jeli?
Zar je?
Kotrljam ovim svijetom, iznova u svojoj šesnaestoj godini. Sve osamljenosti prištavog mladca, sva čežnje, sva bol odbijenosti, sav osjećaj krivice, sve skupilo se u tavi špageta.
Tava je odletila na pod.
Prosula se ta a`dente tjestenina, sa umakom od maslina, asafoetide i ljutih papričica. A ja sam samo gledao moj prst, koji je tavu izvrnuo. Mirno, staloženo, skoro bez osjećaja da osjećam krv tvoju u meni, dah tvoj u plućima, tvoju nježno ošišanu pubičnu kost na mojemu nosu, tvoje usne na mojemu glaviću.
Hitio, odbacio sam tu tavu, jer poriv je jak i izazivan frustracijom do pakla u kojem sam se eto, tako tek, našao.
Nema te droge, nema te ideje, nema ništa luđega na svijetu. Nema toga što tako lako zavede čovjeka, kako to čini ideja jutarnjega dahtanja na uho i SMS-ova o sreći, poletu i lijepom danu, makar s neba avioni padali, odbačena odmah jer željela si da moju ljubu iz tog privida romanse isključimo.
Dekretom i sekularno.
A meni se ta tvoja odlučna, drska i bezvezna ljubomora činila slatkom i smiješnom. Taj stav da ne želiš znati ništa o njoj. Kao da potiranjem toga, imaš mene cijeloga, samo za sebe.
A nemaš, jer, iz tople postelje sam se u muklo doba izvlačio da bi se ljubi u krevet vraćao. Vruć, pa naglo ohlađen mrzlinom zagrebačkih noći i usamljenih svjetala tramvajskih koji su me nemilosrdno, bez duše, odvlačila iz tvojih zagrljaja, slatkoga hrkuckanja i mirisa tvojih dojki, bedara i daha.
"Jer, pa tu smo", govorio sam ja: "imamo se na taj tren, poslije svatko svojem svijetu ide"
"Ta zašto?" pitam te ja.
Pa kao tvoj koferčič koji nosaš, i ja svoj prtljag imam.
"Priviđenje romanse, interpretacija", velim ja, "bježmo od osjećaja zaljubljenosti" Majstor iz weimara je čak ubio svojeg mladog patnika poradi te drame.
A sada, imadem vidjeti da to uistinu jest smrt. Smrt jedne pripadnosti koja pripadajući stišava konačnu ideju o pripadanju na nulu.
Zero, zilč. Nema više.
Ni manje, vidim ja.
Još dišem, još kenjam.
Čitam, pišem, sviram, delam tisuće čini koje činim svakodnevoga života radi.
I sve me tek tako, bez da hoću, odvede u mansardu, na čaj uz upaljene svijeće i tvoje savršeno oble polutke stražnjice, koje su moje šake nježno ljubile, tvoje grudi djevice na mojemu jeziku, mirisnu vaginu i oke, prelijepe zeleno-plave, kao moje more pred prozorom. Koje su me onako, pozorno i sa neke pritajene, tvrde i daleke strane, promatrale.
Daleko i tu.
I dok me ljuba ljubi, onako u pokušaju da to bude vruće, ja se sjetim tvojih usana na mojima i bude mi muka i žal.
Skoro zaplačem. Jer, ljubo moja, ti se tako smireno i lijepo ljubiš, tvoje je tijelo i dalje predmet mojih snova i pokušaja da u tebi zapalim vatru.
No, ja gorim.
I kada sam ja, vulkan živi, na sumpor naletio, sebično, pošao sam s njom u žeravicu samu, osjetio svu onu sam vrućinu strasnosti, gušta, pomjeranja zemljine kore, koje mi ti, ljubljena moja ženo, ne možeš, ne znaš ili ne želiš (a puno je tih NE tu složilo smiješnu našu priču) pružiti,
Eh kada bi se tvoja strast dala užgati kao tvoja ljubav.
Sretan sam, ja ljubo moja.
I sjetan.
Veli život, mudrac, da je imati i nemati igra. Pristajem na igru, majke mi, pristajem.
Ne nedostaje mi to čega ne imam. I ne treba mi.
Iz početka sam se rodio, kao osoba koja je prilježnik strasti i kao onaj koji žudi strašću bez uma, razuma i u čistoj bašmebrigosti.
Godilo je to meni, draškalo me, dovijao sam se i lukavio.
Improvizirao sam muziku koja se pisala u trenu, ticao strune najdivnijeg instrumenta, tek se učio svirati na tvojemu tijelu.
Dojam da sam majstor ostao je, jer tvoj timbar mi je baš pasao, zvuk koji si proizvela mojim dodirom samo je dao više želje na još virtuoznije uzlete i vratolomije nota koje smo tek imali isvirali kao najsnažnije skladbe ikad.
Muzika se pretvorila u beskonačnu petlju četiri note i ne došavši do kraja, stala.
Naglo, bez zadrške i strogo.
Kao da je gluhi Ludovik stisnuo kraj. U crescendu koji je zazvučao ljigavo i tupo.
"Da, upoznala sam ga na fešti, lijep mi je, sva treperim. A, znaš, razmislila sam, ja bih... Znaš, ostaćemo frendovi, pričaćemo još. Ima dana. Nije to kraj svijeta. "
"Hoćeš li na kavu? "
O bezvezarije, o svijete, koje bezvezarije.
A ja se samo zezam. Skupljam te hladne zagrebačke rezance po podu i perem pod krpom namočenom u Pronto. Ili je to Mister Muscolo.
A vrag će ga znati.
|
- 17:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
