03.03.2011., četvrtak
pišem pjesme
desi se s vremena na vrijeme da pišem pjesme. onako. one koje dam kao biserje pred svinje, a i uglazbim ih. pa se snime. pa osvanu na you tube ili kakvom mjuzerskom blogu. a neke pak, decenije duge sjede na ladici i imaju svoje živote, te pjesme najteže se krikom izbacuju, kao porod, a žena nisam da bih osjetio muku i slast poroda, samo zamisliti mogu stahote ljubavi koja se rađa u tome trenutku.
a i sjećam se, o da. sjećam se svih mojih pjesama i pjevanih i napisanih i snimljenih i otpisanih, onih koje više ne vrijede ni didaktu ni strancu. i tko uopće danas čita, čuje, sluša i služi pjesme. moja ljuba ih nema u sebi, njoj, eto nijedne nisam napisao. pa sam je pitao: ljubo znaš li da ti nijedne, ja pjesnik, pjesme nisam nikada napisao? veli ona: nije mi čudno, tek niti jedan moj muškarac pjesmu mi nije poklonio. a ljubo moja, velim ja, ja sam pjesnik pravog bluesa, kako se odnosiš k meni, pazi, jer i ovako i onako u pjesmi imadeš završiti. pa stanem, jer eto, nakon svih tih godina, pjesme ti još počeo pisati nisam. i čudim se, ja strast i vatra, a u tebi vidim vodu i pogled pun nježne ljubavi koju dijeliš samnom, i tugujem, jer nijedne ti pjesme nisam oslovio. a sinu sam pisao. i prvoj mojoj ljubavi, eh njoj cijele sveske lijepe riječi papir ispunio. tek ženi mojoj zakonitoj i jedinoj, e njoj sam i pjesme i glazbu i sve zajedno posvetio, albume i uspješnice i neuspješnice dodijelio tako, našte srca i pun ushita, inspiriran mladošću i snagom onom čiste strasti i pogleda, uzbuđenja i radovanja propaloj vezi, o s radošću sam dočekivao kraj tog života, jer pjesmom se je podičila svaka moja sjeta, svaka moja radost, svaka moja riječ koju si dahom slušala dok sam u rov kretao i živ se iz rova vraćao, iz dana u dan iz noći u noć. pa mojoj udanoj, njoj sam cijelu jednu noć pjesama priuštio, snimio i znalo se da su njene, iz svake je pjesme njezin dah mirišao, njezina vagina se stezala, njezine usne se oblikovale po mojoj muškosti, a njezin muž sam bio uz supruga kojega je doma držala ko avet, strepnju i odlikovanje na život domaćice, majke i prilježnice, a da prilježnica bila nije, već odista ljubavnica. ljubav čista i nepatvorena. od tuge svisnula. meni u naručju... umrla. i tugu sam pjesmom zalio za njom i stao. jer ipak, ljuba se pojavila, a prije ljube cijelu zbirku sms poezije ispisah tebi, boginjo južna, i svaku si, ko kvočka sačuvala, odnjegovala, zapisala i to sada hrani tvoje bezimene noći, jer nije nam niti išlo, niti je stalo, jer ljubu sam moju sreo i sve to odradio preko noći. a ljubi, niti jedne pjesme nisam još posvetio, napisao. niti se potakao na misao. a onda si naletila ti, prilježnice moja, tebe sam snubio ko muškarac, ne kao pjesnik koji je već zaboravljen stao, prestao i zaspao ko stranac u vlaku za tamo. i onda sam se sjetio prvih stihova, dok sam te lagano milovao iza uha, po tvome lijepom vratu, ljubio u leđa i stiskao u mraku, pod poplunom u mansardi, pravoj zagrebačkoj, kao iz one davne pjesme koju ti niti znaš, niti si čula, jer nemaš vremena za ništa, osim posla, ispraznosti i grčevitog sexa ispod kosine krova. e i tebi sam počeo pjesmu, ali nikako da je završim. jer, šta će ti, i ne znam da li ti je treba. i znam da se pretvaraš u spavača iako si jezivo uzbuđena svojim leptirićima u stomaku, a ja, ja se ne borim za tebe, jer ti ljubu imaš i ja svoju, i niko nikada ne polaže svojtu na našu strast, sve se ljubavi opijevaju, a strast ostaje pokunjena, stroga i zametena ispod plahti, lanenih i sivih, mekih, a opet tvrdih, ne od znoja, niti od sperme i tvojih međunožnih sokova. i kako onda da ti pjesmu napišem cijelu. tek jedan banalni stih beznačaja, a već i glazbu imadem za tebe, koju možda i hoćeš čuti, između redaka naših sada već bolesno suhoparnih i dosadnjikavih razgovorčića, jer više meni svoju strast ne pružaš, ona je za drugoga namijenjena i čuvana, kao sveti gral onoga što ćeš ti u svojoj gromkoj nevjeri nazvati ljubav, a ja pukom prevarom. jer, vidim ja, to se začinje, a ti me na klupi držiš, kao rezervu koja znade zabiti gol, ali ne može cijelu utakmicu igrati, zbog lanaca na nogama, zbog ljubavi u srcu, a ta ljubav za tebe nije.
s tvoga prozora dugo se je čula muzika...
eh da, i tebi sam evo počeo pjesmu pisati, i vjerujem da ti godi. jer, unatoč nepatvorenoj strasti, želji i tvom gutanju mene, beskrajnom uživanju u neskladu naših tijela, mirisa, aromi tvoje vagine, sirovosti tvojih nezgrapnih pokreta, sve je vrištalo da mi nismo jedno drugom niti namijenjeni, niti si pašemo, niti smo par. samo nevješto izvedena interpretacija romanse koja je zamijenila ono nešto što čovjeka i ženu uistinu povezuje, strast, ljubav i sklad. i očekivanje onog gromkog aplauza samoga boga, u tenu kada vrišteći svršiš, a koji je eto, izostao. i tvoj prvi uistinu vaginalni orgazam, onaj koji traje i traje i kome se tako nevino i uistinu čudiš jer... nema mu kraja. naš zadnji, posljednji i ultimativni akt, jebanje koje se pretvorilo u legendu o dvoje, uistinu vođenje ljubavi. labuđi pjev odlaska i rastanka dvoje drugova po krevetu. od tada smo stranci prijatelji, jer tvoj novi plesač ne smije znati za nas, kao ni moja ljuba, kao ni naša djeca, kao ni naši snovi, ni mi sami. kad se nađemo na kavi, eto nema nas, nema tu nikoga. ja negdje izgubljen u tvome dekolteu koji mahinalno zakrivaš, kao da svaku od tih bradavica nisam kao hostiju u usta pobožno primao, taj čarobni izluđujući luk tvojih dojki, koje sam svim svojim bićem kao predmet najveće pažnje brižno rukama milovao, penisom doticao, tvoje oči koje sam nježno, vlas po vlas trepavice usnama milovao. sve si to zakrilila, nadajući se da sam ja glup i ne vidim da si samo žena. i ja muškarac. i ti bezvezni razgovori bez drhtaja i one predivne iskre u tvojim očima, moj anđele strasti.
pišem pjesme. ponekad. neke od njih nikada neće za mojega života biti objavljene. ostaće u meni zauvijek, kao svi odlasci, napuštanja, kidanja i akutne boli svake pojedine bestebice koja je ostala sa svakim obrisom dojki, svakom nježnom vaginalnom usminom, prelijepo oblikovanom stražnjicom, obrvom i onim pravo ženskim zamahom predivnih lokni, tamo negdje u prošlosti ovjekovječene ovim trenutkom. daleko od očiju, preblizu srcu.
|
- 17:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
