Danas, na zadnji dan 2005. godine i vrijeme nam protječe u prizivanju mnogih sjećanja na prošle dočeke i slavlja…
Jozef ne voli Nove godine i slične proslave jer ga podsjećaju na mnoge svađe sa suprugom. Uvijek mu je prigovarala kako je susjeda Roza za Božić dobila kakvu skupocjenu ogrlicu ili što drugo od muža, kako je Svebor svoju ženu počastio grandioznim dočekom Nove godine, ili kako je bor sestrične Mire 54 centimetra viši od njihovog…Nije ju htio ispitivati o vrijednosti Rozinog poklona od muža koji svaki vikend uzima sobu u Admiralu kako bi se proveo sa njenom odličnom prijateljicom, ili o veselju fenomenalnog dočeka kada će nakon njega Svebor i njegova žena bježati od svih onih kojima duguju…Nije joj htio reći da onaj veliki krasni bor sestrične Mire ne izgleda tako veličanstveno kad si sam kao ona i kad ne čuješ smijeh ukućana…
Čak su i djeca poprimila taj natjecateljsko-potrošački duh. Sin, onako malen, nije htio jesti čokoladne pahuljice jer se tu marku ne reklamira na televiziji i na kutiji ne postoji sličica koja svom vlasniku donosi važnost u vrtićkoj grupi.
Frenkya je probudila ova zadnja konstatacija. Kaže da Oni upravo udaraju na djecu. Od malih nogu žele napraviti potrošače – ovisnike. Božići i Nove godine, Uskrsi i Valentinova, i sve prigode koje će biti još uvedene (a počelo je sa Noći vještica i sl.) prije svega su uperene na mlade kako bi u kasnijoj svakodnevici neulazak u trgovinu izazvao potrošačku krizu. I tako nas drže na uzdi. Oni će nuditi, mi ćemo trošiti više nego možemo, oni će nam posuđivati, mi ćemo i dalje trošiti i tako sve dok ne budemo morali raditi za njih…
Priznajem da me nekad plaši to što u ovim Frenkiyevim glupostima prepoznam nešto. Međutim danas nam je Frenky rekao najbolju definiciju života koju sam ikada čuo…
Nakon toliko naših laprdanja o materijalnim vrijednostima, godinama, potrošnji, pitao nas je što je to uopće život… Nakon naše šutnje koja je značila očekivanje nekog dugog Frenkyevog govora, puknuo je prstima i rekao: Ovo…Samo što traje puno kraće …
Naježila me ta njegova mudrost i podsjetila da ne vrijedi mijenjati svoje stavove kako bi taj mali tren bio normalan s one strane zida…
Zvonko? Naš Zvonce sjedi pred televizorom od jutros i nada se da će ju ugledati na ekranu…
Na kraju moram reći nešto što me na kraju ove godine jako, jako obradovalo. Najčešće se od ovakvih bolesnika kao što smo mi bježi i njihovo mišljenje nije baš poželjno... Međutim, i onaj mali broj čestitki što sam primio govori da nas ima još dosta vani i da ipak postoji zrnce nade da budemo slobodni. Frenky kaže da nikada nećemo pobjediti i da ćemo biti uvijek obilježeni ali drago je čuti da nisi sam.
Zato sa srećom pjevam : kolko nas ima, jebote kolko nas ima...
Puno, puno sreće iduće godine uz prisjećanje na Frenkyevu pitalicu : Što je to život?..
