"Zbog opetovanog prikazivanja brodogradnje u medijima, kao nečega lošega i nešto što treba zatvoriti", Nikša Moreti, Član Nadzornog odbora Brodograđevne industrije 3. maj i Roland Sušanj, član Nadzornog odbora Brodogradilište 3. maj, odlučili su, kako kažu, potaknuti prilogom u središnjem Dnevniku HTV-a od 26.02.2010., napisati osvrt na stvarnu situaciju u kojoj se brodogradnja nalazi u posljednjih dvadesetak godina. Objavljujemo ga u cijelosti.

"Na HTV-u, u središnjem Dnevniku od 26.02.2010., u informaciji o jamstvima koje Vlada namjerava izdati 3.MAJ-u, vjerojatno je po tisućiti put u zadnjih 12 godina medijski zazvonilo da su brodogradilišta rupe bez dna. U istoj emisiji nastupa gospodin Ljubo Jurčić, koji kaže da je brodogradnja bila talac politike, da je u prošlosti nakupila velike gubitke, da godišnji gubici brodogradnje svakog građanina koštaju oko 2.200 kuna godišnje, te da brodogradnja najvjerojatnije neće opstati.

Sve izrečeno sugerira da se brodogradnje moramo hitno riješiti. Da bi se ispravno odlučilo što treba učiniti i koga se to trebamo hitno riješiti, valjda bi trebalo najprije potražiti odgovor na pitanja gdje su uzroci takvog stanja, te na kojoj od slijedeće dvije adrese leži odgovornost:

- VREĆE BEZ DNA – brodogradilišta 'gubitaši, nesposobna u tolikoj mjeri da im više nitko i ništa ne može pomoći',

- GLAVE BEZ PAMETI – političari, koji su od države kao većinskog vlasnika zaduženi da brinu o brodogradnji kao državnom vlasništvu. Političari, koji u sustavu vlasti odlučuju o ekonomskoj politici države uključujući i kreiranje uvjeta u kojima posluje brodogradnja, te 'ugledni' gospodarstvenici, ekonomski stratezi i analitičari, sveučilišni profesori, koji se usuđuju javno govoriti o nečemu što ne znaju, pa svojim blesavim i opasnim izjavama stalno doprinose izgradnji ovako užasne percepcije (manje važno), i stalno ruše ugled naše brodogradnje na svjetskom tržištu (jako važno) dovodeći svojim izjavama naše uprave u jako lošu pregovaračku poziciju i u nemogućnost sklapanja boljih brodograđevnih ugovora i povoljnijih uvjeta financiranja.

Hrvatska država je od bivše države preuzela brodogradnju s gubicima od oko 500 milijuna USD, koji su nastali u osamdesetim godinama radi tzv. 'malog deviznog zakona' (neočekivano i trajno povećanje troškova financiranja proizvodnje za oko 12%), te krajem osamdesetih radi Markovićevog tečaja USD (preko noći je mjesečna masa za plaće za isti broj zaposlenih u 3. maju narasla s 1,8 milijuna USD na 9 milijuna USD), pa su brodogradilišta čak tužila bivšu državu za učinjenu štetu.

Tko je odgovoran za ovakvu startnu poziciju brodogradnje u novoj Hrvatskoj državi, tadašnje VREĆE ili tadašnje GLAVE, a dio posljedica iz tog vremena prisutan je još i danas? Ako se u devedesetima isključi period do 1998., do kada su vlade RH ipak imale važnije prioritete (rat, poraće, izbjeglice, uspostavljanje funkcioniranja nove države, …..), u zadnjih 12 godina su VREĆE i GLAVE činile slijedeće:

GLAVE

Pokušavale su izvršiti financijsku sanaciju i investirati u tehnologiju. Kod svakog su pokušaja digli javnu galamu kako bi pokupili političke poene (jer spašavaju), a zatim bi se sve odvijalo s ogromnim zakašnjenjima u odnosu na potrebe dogovorenog sanacijskog plana, odnosno poslovnog plana brodogradilišta. Sanacijska sredstva su dolazila, ali nikad se nije znalo kada ni u kojem iznosu, pa je bilo nemoguće bilo što planirati.

Ponekad se je kasnilo i po godinu dana. Brodogradilišta su cijelo vrijeme poslovala u uvjetima nedostatka sredstava za financiranje proizvodnje, a tada stalno nešto fali pa se mora raditi na najskuplji način i stvaraju se novi nepotrebni gubici, a za te gubitke se stalno optužuje VREĆE umjesto GLAVE. Pored toga, procesi od izdavanja jamstava do raspoloživosti novca je bio prespor i previše kompliciran. Činovnici su dokazivali važnost svojeg postojanja nepotrebnim zadržavanjem dokumentacije na svojim stolovima.

3. maj je izgubio odlične poslove radi odugovlačenja s ishođenjem avansnih garancija. Stalno su mijenjali uprave, po političkom ključu, a to znači da je većina tih ljudi bila potpuno nepripremljena za tako složene funkcije. Njihovi su stranački podobnici u upravama i nadzornim odborima napravili ogromne štete, a nitko nikad nije odgovarao.

Bahatim političarima ne pada na pamet da još jednom pokušaju napraviti ono što su nekoliko puta htjeli, ali ovaj put kako treba. Time bi priznali da su do sada bili traljavi, a oni ne smiju ispasti traljavi, pa makar propala država. Zato treba proglasiti kako su brodogradilišta nepopravljiva, pa ih treba prodati.

VREĆE

Trpjele su uvjete u kojima su morale poslovati, a najčešće još i neiskusne i nesposobne menadžere, pokušavajući učiniti najviše što se može u nemogućim uvjetima, gradeći najbolje brodove na svijetu u nadi da će se nekom jednog dana upaliti lampica. Do danas se nije upalila. Menadžeri, čak i oni stranački, nisu se usudili požurivati ili prigovarati, jer se bahatim i prepotentnim političarima to ne smije raditi. Odmah se osvećuju, i pojedincima i firmi (državnoj).

Da su GLAVE pripremile VREĆAMA samo minimum uvjeta, 3. maj bi najkasnije 2004. godine po rezultatima bio na razini uspješnih EU brodogradilišta. Ali nisu. GLAVE ga već 10 godina žele zatvoriti, i čini se da će sada konačno uspjeti.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Treba zamjeriti gospodinu Jurčiću što nikad nije spomenuo da kad GLAVE ne bi bile bez pameti, ni VREĆE ne bi bile bez dna, a svaki građanin bi od brodogradnje godišnje dobio najmanje 2.200 kuna. Uplaćuju to u državni proračun i lokalne proračune brodograditelji i deseci tisuća drugih koji s brodograditeljima surađuju, zahvaljujući upravo tome što VREĆE postoje. A ako je već tako dobar ekonomski stručnjak i strateg kojeg se svakodnevno pita i sluša što misli o ovome ili onome, zašto ne kaže i to da se sva jamstva koja brodogradilišta dobiju od države uredno vraćaju, osim kad GLAVE iz svojih razloga narede suprotno.

Zašto bez komentara dozvoljava da se za jamstva koja su sada aktualna za 3. maj kaže da Vlada ponovno 'uskače sa jamstvima jer je na to prisiljavaju sindikati prijetnjama štrajkom', a trebao bi znati da se radi o obvezama koje je Vlada sama preuzela i to ugovorima koje je sama osmislila, i da izvršenje tih obveza opet toliko kasni da se radi toga ponovno nakupljaju novi nepotrebni gubici radi kojih će i nakon izdavanja tih jamstava 3. maj ni kriv ni dužan ostati VREĆA bez dna (ili rupa, ili jama, ma svejedno).

Zašto ne kaže da bi domaća komponenta mogla biti znatno veća, iako je i sadašnja dovoljno atraktivna za državu, kad štetočine ne bi obeshrabrivale poduzetnike svojim 'stručnim' izjavama o budućnosti njihovog jedinog tržišta (vreće bez dna, nestručni, nesposobni, neće opstati, zatvoriti, prodati, u stečaj …).

Zašto ne kaže da su subvencije svagdje normalna stvar, naravno ako su u razumnim granicama kao i kod drugih, i da naša brodogradilišta u normalnim uvjetima mogu poslovati uspješno kao i drugi. Zašto ne upozori na ogromne štete koje su izazvane politikantstvom i političkim kadriranjem u brodogradilištima, osim u Uljaniku gdje im je Istra zabranila pristup, te kakav je sve to imalo utjecaj na percepciju.

Zašto javnosti ne kaže koliko su stotina milijuna eura te GLAVE nepotrebno bacile u zrak samo radi traljavo provedenih sanacijskih pokušaja i kadrovskog eksperimentiranja, i da VREĆE za to nisu ni najmanje krive, nego često i zaslužne, jer su znanjem i iskustvom u nemogućim uvjetima uspijevale te štete umanjiti i ipak opstati.

Zašto ne pozove kolege 'stručnjake' da upravo sada dođu u 3. maj i da se na licu mjesta uvjere kako se to mogu stvarati ogromni novi gubici, a da VREĆE za to nemaju nikakve odgovornosti, nego upravo GLAVE koje stalno govore da VREĆE nemaju dno. Zašto ne ocijeni rezultate naših pregovarača s EU koji nisu znali ili htjeli objasniti EU komisiji da prema hrvatskoj brodogradnji ne može imati baš iste kriterije kao prema drugima, jer druge članice ne postoje od jučer kao Hrvatska, nisu imale rat, i nisu imale GLAVE koje su mnogo novca bacile u zrak a ne u povećanje konkurentnosti, pa bi kompenzacijske mjere sada bile znatno blaže.

Zašto ne pojasni javnosti da EU ne traži privatizaciju nego samo osposobljavanje naših brodogradilišta da u istim uvjetima posluju jednako uspješno kao i njihova, da i privatizirana brodogradilišta neće moći poslovati bez potpora države kao ni drugdje, te da je privatizacija samo trik prihvatljiv javnosti kojim će se zatvoriti 3. maj kako bi se takvom kompenzacijskom mjerom spriječila pobuna u Istri i Dalmaciji, jer pitoma i radišna Rijeka će to najlakše izdržati, a i navikla je živjeti s uništavanjem njene industrije.

Nadamo se da je iz gornjeg teksta svakom dovoljno jasno vidljivo koga se trebamo hitno riješiti, VREĆA BEZ DNA ili GLAVA BEZ PAMETI.

Rijeka, 28.02.2010.

Nikša Moreti, dipl. ing. Član NO Brodograđevne industrije 3.MAJ d.d.

Roland Sušanj, ing. Član NO Brodogradilište 3.MAJ d.d."


Izvor SEEbiz.eu