Sve do parlamentarnih izbora u Španjolskoj, 14. ožujka 2004. (i terorističkog napada u madridskom metrou), u španjolskim brodogradilištima se odvijala borba zbog malih plaća i nedovoljno posla za 11000 radnika u državno kontroliranim brodogradilištima Izar. Bilo je borbi u cijeloj zemlji, a posebno u Cadizu na jugu i Bilbau na sjeveru. Uz radnike koji su zaposleni u brodogradilištima Izar, u firmama koje rade za Izar je zaposleno oko 60000 radnika, također, od brodogradilišta Izar zavisi još 36000 radnih mjesta. Anarho-sindikat CNT je bio posebno prisutan među radnicima brodogradilišta u Sevilji i Puerto Realu, ali izgleda da je uprava nedavnim otkazima uspjela umanjiti njihovo prisustvo i utjecaj. Kada su socijalisti pobijedili na izborima najveći sindikati su uz mnogo pompe potpisali sporazum sa novom vladom, zamrznuli štrajk i obustavili sve sindikalne akcije. Službeno, oni su dali vladi „šansu“ da spase brodogradilišta, a zapravo su veliki sindikati izgubili kontrolu nad radničkim akcijama. Također sindikati su cinično iskoristili opći revolt zbog terorističkog napada na madridski metro i tako su obustavili nasilne radničke akcije. CNT je bio potpuno zgađen ovom pompoznom i potpunom izdajom, te je tada otpisao brodogradilišta, jer je smatrao da nemaju budućnost. Čak su napisali i rekvijem za industriju brodogradilišta, koja je od 1980. prošla kroz tri restrukturiranja i otpuštanja preko 30000 radnika. U ožujku je izgledalo kao da su brodogradilišta predana na milost i nemilost novoj vladi i da su gotova. Kako je ljeto napredovalo, činilo se kao da se ova predviđanja obistinjuju. Vlada je formirala komisiju koja je trebala donijeti konačnu odluku o budućnosti brodogradilišta. U srpnju je ustanovljeno da je prethodna, konzervativna vlada znala da Europska Unija zahtjeva da Izar vrati 300 milijuna eura subvencija koji su mu ilegalno dani, ali na to nije upozorila Zapaterovu vladu, tako da su se brodogradilišta našla u još goroj poziciji. 8. rujna SEPI je obznanio da će brodogradilišta podijeliti u dvije firme, jedna će se baviti proizvodnjom borbenih brodova za potrebe vojske, a druga, koja će proizvoditi komercijalne brodove, će biti prodana.

Narednog dana radnici su izašli na ulice širom Španjolske, a birokratski sindikati su pozvali na četverodnevni štrajk. Kasnije, tijekom tog tjedna, radnici brodogradilišta u San Fernandezu, koje je bilo predviđeno za gašenje, izašli su na ulice i, uz stalne sukobe sa policijom, blokirali autoputeve i prugu.
Prvi službeni dan štrajka u svim španjolskim brodogradilištima je bio 14. rujan, uz ulične sukobe štrajkača i policije u San Fernandu i Puerto Realu. Narednog dana, po šablonu koji je uspješno ponavljan tijekom cijelog rujna, radnici u San Fernandu su uhvatili policiju na prepad i blokirali glavne puteve zapaljenim automobilima. 16. rujna su radnici brodogradilišta Sestao u Bilbau blokirali glavne puteve i pruge zapaljenim barikadama. Tom prilikom korišten je i viljuškar za premještanje automobila itd. Borba se raširila po sporednim ulicama i bila je žestoka, jedan radnik je izgubio oko kada ga je pogodio gumeni metak. Štrajkače je napala posebno brutalna policijska jedinica „Ertzaintza“. U Puerto Realu radnici su također blokirali ulice i iz praćki na policiju ispaljivali kugle iz kugličnih ležajeva. Policija im je odgovorila suzavcem, gumenim metcima, oklopnim vozilima i jednim tenkom. Štrajkači u San Fernandu su odlučili odmoriti se jedan dan, pošto su se prethodnih šest dana svakodnevno sukobljavali s policijom i blokirali puteve. Narednog dana (17. rujna), veliki broj radnika je u Sevilji pokušao blokirati ogromni most Centinental V, ali ih je policija razbila ranivši pri tome bar 23 radnika, nakon toga su blokirali obližnji autoput. Žuti sindikati su zakazali štrajk za 21., 28. i 30. rujna i tada su održane masovne, uglavnom mirne demonstracije, iako je u pojedinim brodogradilištima bilo i nasilnih protesta. 23. rujna radnici su zapaljenim automobilima blokirali Sestao, a 24. rujna Gijon je blokiran zapaljenim gumama. U San Fernandu, 27. rujna, štrajkači su dva dana kontinuirano blokirali željeznicu, uz to su i skinuli oko 100 metara pruge. 28. rujna su održane demonstracije u svim španjolskim brodogradilištima. Tijekom cijelog štrajka lokalne zajednice koje se nalaze u blizini brodogradilišta su organizirale podršku štrajkačima i sudjelovale u demonstracijama. Akcijsko jedinstvo radnika svih španjolskih brodogradilišta je bio značajan napredak, jer su u prošlosti lokalni političari i sindikalne birokrate često okretali jedno brodogradilište protiv drugog i mnogi su se plašili da će mala brodogradilišta biti prepuštena sama sebi.

Ovo jedinstvo je narušeno 30. rujna, kada su radnici iz Sestaa otkrili da je izgradnja jednog broda premještena iz Sestaa u Puerto real. Njihov bijes zbog ove odluke završio se u najnasilnijim demonstracijama od početka štrajka u tom gradu. U Ferolu su mirne demonstracije od oko 3000 radnika postale nasilne kada su štrajkači odlučili blokirati sve puteve koji vode do luke. Kasnije tokom dana došlo je do incidenta ispred jednog vojnog objekta u Ferolu, kada su stražari uperili automatske puške u radnike koji su ih gađali petardama. U međuvremenu, štrajkači iz Manise su blokirali put za valencijski aerodrom. Radnici iz Manise su posebno zabrinuti jer lokalna vlast zbog velike vrijednosti zemljišta namjerava prodati njihovo brodogradilište građevinskim firmama. 1. listopada počeo je opći generalni štrajk u San Fernandu i Puerto Realu, u znak solidarnosti sa radnicima brodogradilišta, to je bio prvi generalni štrajk od 1991. U Sevilji je 5. listopada demonstriralo oko 25000 radnika iz cijele Andaluzije, u prosvjedu su sudjelovali i radnici iz obližnjih tvornica FASA-Renault, EADS-CASA, Altadis. Posljednji dan prosvjeda bio je 6. listopad. U Sevilji je policija zaustavila prosvjednu kolonu štrajkača i između njih se razvila žestoka borba. Radnici su na policiju bacali molotovljeve koktele, ispaljivali rakete i pravili barikade od zapaljenih automobila. U San Fernandu policija je upala u brodogradilišta, i tenkovima i oklopnim vozilima blokirala kapije. U žestokoj borbi mnogi su povrijeđeni, a jedan tridesetosmogodišnji radnik je izgubio oko kada ga je gumeni metak pogodio u glavu. U Puerto realu su se radnicima koji su se uputili ka Cadizu suprotstavile jake policijske snage uz pratnju tenkova i oklopnih vozila. Organizirane i veoma nasilne demonstracije koje su se tih dana održavale širom Španjolske potresle su novog predsjednika, Zapatera, a u medijima su o štrajkačima govorili kao o „novoj urbanoj gerili“. Na sindikalnom planu pritisak je sve veći, a podjele među žutim sindikatima su sve izraženije. Dva najveća sindikata (UGT i CC.OO) su tokom prvih par dana otvoreno podržavali privatizaciju, to ih je dovelo u sukob s ostalim sindikatima. Prije posljednjeg sastaanka između sindikata i SEPI, štrajkači iz nekoliko brodogradilišta (uključujući Sevilju i Gijon) su zamrznuli sve akcije kada je dogovoreno da neće biti otpuštanja, ni zatvaranja brodogradilišta. Ostaje vidjeti, da li će ovo obećanje biti ispunjeno i da li će radnici u poduzećima koja rade za brodogradilišta IZAR također biti obuhvaćeni ovim dogovorom.


Izvještaje napisao Jim Bradley