(Preneseno iz „Ikarije“, jedne od CNT-ovih novina. „Ikarija“ razgovara sa ženom koja se organizirala nezavisno od muškaraca i koja je igrala jednu od ključnih uloga u borbi).

Ikarija: Kako i zašto su se žene uključile u borbu oko brodogradilišta u Puerto Realu?

Žena: Sve je počelo kada je jedna žena shvatila da smo prevarene, bio je utorak i dok su se muškarci tukli s policijom u brodogradilištima u medijima su ih nazivali teroristima. Ta žena je preuzela inicijativu, pozvala je susjede i prijateljice, a one su kontaktirale mnoge ženske grupe i od tada smo svakog utorka izlazile na ulicu sa megafonom i sretale se sa drugim ženama koje su patile zbog problema u brodogradilištima. U to vrijeme muškarci su se borili u brodogradilištima, ali problemi su podjednako tištili i nas. Žene nisu organizirale demonstracije da bi ih podržale, one su pravile demonstracije za sebe, jer zavise od muževljeve plaće.

Ikarija: Zašto se borba razvila nezavisno od muškaraca?

Žena: Jer oni nisu bili tu – oni su bili na brodogradilištima u koja žene nisu mogle ući, tako da smo se mi borile u samom gradu. Četvrtkom kada bi muškarci borbu premjestili u grad svi smo zajedno išli na demonstracije i tom prilikom smo uspijevale formirati veliku grupu nezavisnih i autonomnih žena.

Ikarija: Na koji ste način bile organizirane?

Žena: Komitet za koordinaciju činilo je šest žena koje smo izabrale za to, ali one nisu mogle donositi odluke. Njihova funkcija je bila organizirati i koordinirati, odluke su donošene srijedom kada smo održavale zbor na kome se raspravljalo o prijedlozima, a glasalo se podizanjem ruke.

Ikarija: I koliko je žena bilo u grupi?

Žena: Brojke su varirale – počele smo sa 100 ali smo ubrzo porasle na 500. Raskršće na kome se završava autoput je bilo simbol naše borbe i redovno smo ga blokirale.

Ikarija: Da li je u „kolektivu“ bilo žena koje nisu zavisile od plaća radnika u brodogradilištu?

Žena: Većina žena je bilo iz porodica brodogradilišnih radnika, ali je u kolektivu bilo i žena iz drugih miljea.

Ikarija: Da li je to bilo prvo iskustvo u direktnoj akciji na ulicama koje su te žene imale?

Žena: Da, u okviru ovog kolektiva.

Ikarija: Što ste tada mislile o novinskim izvještajima o nasilju na ulicama Porto Reala?

Žena: Što smo mislile o nasilju? Jedino nasilje je bilo nasilje policije i bilo je vrlo brutalno. Najbrutalnije je bilo oko „Cartaborna“ (dio grada u Puerto Realu) koji je postao naše „Brdo mučenika“. Naš kolektiv je bio potpuno nezavisan i autonoman. Hoću reći da represivni aparat nije bio nježan prema nama, bez obzira što smo žene. Naša borba nije bila samo utorcima, bila je to svakodnevna borba sa „snagama reda“. Pokušale smo objasniti to drugim ženama da bi razumjele što i zbog čega to radimo. Dobile smo telegrame podrške od mnogih feminističkih organizacija, asocijacija političkih zatvorenika i saveza žena Cordobe...Ipak, ostalo nam je još mnogo posla.


***