skrpun

Saborski prasac

Ne možeš birati mjesto gdje ćeš postavit šator za dom a kamoli ložiti vatru za večeru skuhat ili nedajbože roštilj učinit. Šta ti je nismo cigani, oš i kokoše držat. Mi smo uljuđena europska zemlja koja poštuje pravila 'bečke škole' i zna se ko ima pravo na šator.
Ne možeš šatorovat gdje ti se prohtije samo zato što nisi obranio svoj dom od banke i đavoljih odvjetnika. Nisi se obranio a time nisi branitelj i moraš čkomit ili činit kuco, moraš bit manji od mravlje džigerice. Umri od srama ili od muke svejedno je, ko te jebe nezaštićena vrsto bez čina i odore.
A opet, ovi pod malim šatorima ne čuje se da viču i ne prosipaju glomazne riječi, valjda su oguglali od velikog surfanja.
Niti što traže niti ih ko posjećuje. Ne dišu. A možebit da nemaju ni snage za to. Može bit da ih debulica drži pa ne trebaju ni zahod ni 'palomu' a od žeđi krepat neće jer vode bogufala ove godine ima.
Je, ima vode što odozgo toči ali ni ona nema prefiks 'hrvatska'. Ježuš i Marija, a što ako je to pravoslavna vodurina? Što ako je pijavica tu vodu povukla iz Moravu ili iz Drinu?
Što ako je to odgovor svećenika hrvatskom puku jer smo klicali Papi što im brani naplaćivat svoj proizvod za koji su već plaćeni od države?
Ne ne, ovoliko pitanja je previše za naš mali novčanik. (kilo mozga 2 marke. Milas)

Isto je to, radni čovjek, Radnik, ili onaj konj što lipše pod teretom drva po vrletima Velebita. Nema razlike jer nikad nisu bili zaštićeni niti će bit. A tako je malo potrebno da i oni budu zaštićena kasta samo valja dodati ono 'hrvatski'. Hrvatski Radnik, hrvatski Konj, hrvatski stožer, hrvatska tvornica, hrvatska bukva…ili je to već zauzeto.
I sad ti kupi drva a na cjepanici piše bosanska bukva ili, božeoslobodi još gore, jugoslovenska bukva? A što ako je ono po nekoj čukunbogtepita babi ili didu jugoslavenski konj?
Zato penkalu u šaku i unijeti u Ustav da se zna čiji je jer se može dogodit kao sa onim saborskim prascem.
Bit će vi i ne znate to sa krmkom. Bodul nazvao priku odozgora i pofalio se da mu je spremio debele ribe a neka on njemu zauzvrat donese jednog saborskog prasca.
Sreća da imamo Saborsko.

I dok je Kolinda prosula kuriozitet da je jedina žena u UN-u koja zna pomusti kravu (pomuzli su državu a kamoli neće kravu) dotle nam predsjednik nogometnog saveza ne zna di je. Dobiju oni njega na mobilni ali on ne zna u kojoj je državi. Ko će to, stabla ista, ceste, zgrade, rijeke…Kiša pada, močvara buja, ko se takne ubiće ga struja.
Sve nam je nogomet! I u toj ljepoti žuči i pljuvačke trebali bi jugomesnatom Šešelju reći veliko hvala.
Hvala ti četnički vojvodo što si nas bar na tren ujedinio.

Kara Lisa

Ne zaboravite, samo Nju imamo!

Dične Rvatine pod hrvatskim barjakom s rukom na srcu pokazuju svijetu svoju kulturu i domoljublje.
Pokazuju naobrazbu i toleranciju, pokazuju svoje JA ali je žalosno što u određenim trenucima predstavljaju cijeli hrvatski narod i ako se većina tog istog naroda grozi postupaka i sramotnog ponašanja istih.
Taj model dvonožnog bivola kodiran istim kodnim vijugama prepoznatljiv je u svim društvenim porama koji djeluje na daljinski od 'nevidljivog' ali sveprisutnog režisera.
Niti jednog trenutka njihovo ponašanje ne bih pripisao neznanju i euforiji već dobro smišljenom paklenom planu da se narod ove države stalno drži pod čizmom straha i neizvjesnosti dok će odabrani i dalje legalno krasti, haračiti i kupovati diplome.
S desnicom na srcu a ljevicom bacati bengalke i pritom isticati nenadjebivo hrvatstvo mogu samo sitne pokvarene duše.
Nemoguće je ne skliznuti s nogometa gdje su dvonožni bivoli osramotili hrvatski narod za vrijeme utakmice s Italijom u Milanu na našu svakodnevnu stand-ap tragi-komediju u politici.
Od bahatosti gradonačelnice koja državno obilježje javno poklanja stranačkoj kandidatkinji za predsjednika republike pa do iste te kandidatkinje koja to prima kao zaslugu. Pa pička vam materina nije Hrvatski Barjak privatna prćija da se može poklanjati kako se kome kurac digne, stoko drska neobrazovana.
Jest, skrenuo sam na stranputicu izražavanja ali jedino zbog toga što dvonožni bivoli razumiju samo tu vrstu govora.

Toga nažalost svakodnevno imamo i preko glave od pojedinaca koji zloupotrebljavaju prosvjede i skrivaju se iza invalida da bi ostvarili neki svoj mračni naum pa do privatiziranja obljetnice pada Vukovara i kolone sjećanja.
Tu svetinju domovinskog rata tako bezdušno oskvrnjuju da je njihov pogani čin užasniji od same pogibije heroja.
Ti mračnjaci svojim zastrašivanjem postižu cilj jer birači, to plaho tijelo odviše je osjetljivo i mnogi će reći: 'neću izaći na biralište ko ih jebe'!
Upravo to odgovara režiseru jer svoje biračko tijelo ima pod kontrolom što ucjenama, što kupovinom i tako dobiva izbore.

A kako je '91 bilo lijepo čuti od prvog predsjednika Sabora onu nezaboravnu: 'Imamo svoju državu'!
Nažalost iza te rečenice odmah je uslijedila ona nikad izgovorena ali sveprisutna, 'sad je možemo jebat'!