ODLUČUJUĆA DOBROTA

Suvremena znanost, osobito epigenetika jasno uči da naše tijelo pamti. Ne pamti materija, nego životni duh koji oživljava tijelo. No, naš duh nosi arhivirane dobre i zle doživljaje, ružne i lijepe riječi, depresivne i radosne susrete. Čitav čovjek nosi rane u sebi, te je on određen reakcijama tih rana.
Ranjeni ljudi stvaraju društva, tajna i javna, rođena iz iskustva ranjenosti u sebi te im se pridružuju ljudi sličnih izranjenosti i reakcija. Sve negativno u svijetu, u društvima i u ljudima su plodovi izranjenosti. Ljudi će tražiti razloge da budu protiv raznih ustanova, kao protiv religijskih i Crkve, da budu protiv raznih uvjerenja, nacija, navika i običaja, samo da pokažu svoj protest iz njihove ranjenosti. Upravo zato nastaju sukobi, arogancije, ratovi, prijetnje, egoizam i neprijateljstva, bez nekih razloga. Rane ljude svestrano muče, navode na zlo, negativno razmišljanje i djelovanje. Izvori rana su u dubljim slojevima čovjeka u iskonskom zlu, koje je čovjeka istjeralo iz njegova izvornog ambijenta i uvelo u svijet bolesti, muka i smrti. Hagioterapija može liječiti rane i povrijeđenosti, a zlo može ukloniti samo Stvoritelj čovjeka i Zemlje.
Zlo je taj dublji sloj iz kojeg se rađaju rane, a iz rana povrijeđenosti, a iz njih razne reakcije. Pod zlom mislimo na: protivljenje protiv svega što postoji, na bijes zbog mučnog postojanja, na razaranje zakona prirode kako materijalne mrtve tako i biološke žive, napokon i samog čovjeka. To je nemoćna i nesvjesna srdžba protiv Stvoritelja, zašto je stvorio takav svijet. Zlo umjesto dobra.
Filozofski gledano zlo je manjak dobra. Umjesto da smo zdravi mi smo bolesni, umjesto da smo slobodni muči nas strah, umjesto mira razara nas nemir i tjeskoba, umjesto života odlazimo u smrt. Ali kad bismo zlo nadomjestili dobrom, bilo bi izvrsno i radosno živjeti.
Zlo je manjak dobra, a dobro je savršenstvo kojem ništa ne manjka. Zlo je uzrok svakoj patnji i boli, a dobro otklanja patnju i bol. Tako doživljavamo dobro i zlo. Dobro je sve što postoji, a zlo je ono što ne postoji. Zlo okrnji čovjeka i njegove sposobnosti, a dobro ih popravlja i usavršuje.
Dobro je isto što i bitak, egzistencija, postojanje i ono se nikad ne može uništiti. Zato zlo stvara samo manjkove u dobru. Dok u nama vladaju negativni osjećaji i ranjeni afekti, ostajemo u svojim ranama razarajući sve više svoj antropološki i psihofizički organizam, u manjaku smo zdravlja. No, pomoći pacijentu da se oslobodi mržnje prema uvrediteljima jest vrlo osjetljivo. Treba pronaći pravi put najprije za razum i volju, a onda za koračanje tim putem, a da ne bismo još više proširivali ranu i načinili uvredu.
Treba argumentirano prikazati zašto je dobro pokajanje a zašto ne prihvaćanje tuđih uvreda. Tuđa uvreda nas ubija, stvara u nama mržnju i zlo, te umjesto zdravlja stvara boli i smrtne rane.
Dobrota, praštanje i pokajanje su temeljne terapije, ali ih treba vrlo diskretno provoditi, jer ranjeni ljudi misle da ih hoćemo voditi u krepostan život, a ne u zdravlje. Diskretnost i ljubav su početak terapije.
Dobro ostaje neuništivo. Dobro ujedno liječi, osposobljava, obnavlja sve pokvareno i okrnjeno. Dobro je tlo na kojem se nikad ne gubi.
Zlo uvijek oduzima, kvari, stvara bol i muku. Zli, čovjek i stvorenja su ograničeni u slobodi i spoznaji, u moći i stvaralaštvu te zato čine zlo. Oni mogu trovati i razarati prirodu, okoliš i međuljudske odnose.
Temeljno je za liječenje čovjekovih rana spoznati i u život provoditi ono što je dobro. Treba vjerovati u dobro, misliti, govoriti dobro, odlučivati se za dobro, te živjeti dobro. Da bi se to moglo neophodna je stalna povezanost čovjeka sa Stvoriteljem, apsolutnim dobrom. Samo u toj povezanosti se pobjeđuje zlo, jer je Stvoritelj korijen iz kojeg raste čovjek.