Na Jugu Naše Zemlje

ponedjeljak, 02.01.2006.

Dalilah

Nije prošlo ni pola godine od vjenčanja, a već su kružile priče o nama. Uvjerljivo se govorilo da ne možemo imati djecu. Zbog toga nam je trebala stručna pomoć.
Ja sam dobijao savjete kako ću napraviti sina. Prvo sam trebao paziti da taj dan bude pun mjesec. Onda Neda treba popiti prije odnosa čašu mlijeka i odnos treba imati dva minuta prije ponoći. I na kraju nemoj nas zeznuti.
I Nedina sloboda kretanja je bila ograničena. Ali, nju nisu svjetovali, zaptikivali su:
-Jesi li noseća?
-Ne, nisam još.
-Zašto nisi?!
-Pa...
-Moraš biti noseća !Kako to da nisi? Ovakvo nešto se dogodilo samo još davne 1967. godine. Ova mala nije normalna!
Na jugu naše zemlje sramota je i neobično je oženiti se, a da mlada nije noseća. Na svakom, ama baš na svakom vjenčanju možeš vidjeti mladu s trbuhom do zuba i još se ponaša kao trudnica.
Dvije godine kasnije Neda je zatrudnila.
Ljudi su se čudili i krstili kao da će se roditi vanzemaljac. Barem me nisu savjetovali, a Nedu zaptikivali zašto nije noseća.
Ali tada je Neda bila problem koji sam morao nositi. Tokom cijele trudnoće me uvjeravala kako se odlično osjeća, da se ničeg ne boji, da ne paniči. Ali petnest dana prije poroda počela me zapitkivati: kako ću roditi? hoću li moći? hoćeš li ti umjesto mene? ako pobjegnem, hoćeš li me čekati ispred bolnice sa autom?
Zabolila me glava, pa sam zamolio punicu da dođe i porazgovara s njom. Mislio sam da je može posavjtovati, jer ona je to već radila i ima veliko iskustvo. Bolje da sam Nedu slušao nego zvao punicu da pomogne. Svaki dan me tjerala da kontroliram novo auto. Ooo,mesec joj njezin, kako je to naporna žena.
U večernjim satima smo znali razgovarati o tome što bi tko želio da se rodi.
-Ja bi nešto živo i zdravo s puno kose.- odgovorio bih na Nedino pitanje.
-Ljubavi, to ti nije odgovor.
-Kako nije?
-Ljubavi, moraš reći da želiš muško ili žensko.
-Dobro. Onda žensko.
-Ja želim sina i bit će sin.
-Neće.
-Kako znaš?
-Nije bio pun mesec.
-Ljubavi, što si ti dosadan s tim mesecom. I ne kaže se mesec nego mjesec.
-U mesec ti tvoj, to sam i rekao. Još ću ti ponovit-mesec.
-Jadna je s tobom, poludit ću s tobom.
Tih zadnjih petnest dana za mene je bilo stresno. Stalno sam morao kontrolirati novo auto, uveče razgovarati sa Nedom, a onda su me prije spavanja zvali da me pitaju je li rodila sina budući da sam dobio jasne upute. Ja bi im onda uzvratio da sam pravio kćer, a ako bude sin neka mi se rugaju. Previše je stresno bilo to vrijeme za mene. Da nije ubrzo rodila puknuo bih glavom.
Naravno, rodila je ćerkicu. Ne bih se ja ljutio da je rodila i sina. Meni je najvažnije bilo da dijete bude živo i zdravo. Da je rodila sina ja bih se jednako veselio. Da je rodila vanzemaljca punica bi isto reagirala:
-Ista ti zete, ubio te grom luda!
-Malo si mi ljubomorna.
-Nisam. Nego, oči ti ispale, kako ćete zvati malu?
-Još nisam odlučio.
-Što?! Ti ćeš maloj dati ime, grom te spržio dabogda!
-Mesec ti tvoj, što je tu čudno?
-To prvi put čujem. Samo...bolje da šutim, krepo dabogda!
-Aaa, kako će se zvati mala? -upitao je punac.
-Neće se zvati Kate, Mare, Nike itd.
-Ja dajem drugom djetetu ime.- brzo je rekla Neda.
-Ja trećem, ubio te grom luda zete!
-Đedo četvrtom,jupiii!
U matičnom uredu je bilo nesporazuma zbog imena. Starija službenica sa očalima me upitala za razlog dolaska. Objasnio sam joj da se rodila ćerkica,a ne sin,jer nije bio pun mjesec. To je nije zanimalo, pa je upitala za spol djeteta.
-Ćerkica.- odgovorio sam ponosno.
-Hoćete reći žensko.
-Da, tako je.
-A ime?
-Dalilah.
Nastala je grobna tišina. Službenica je ukočeno s kemiskom u ruci čekala.
-Gosparu hoćete li reći više ime djeteta?- upitala je ne podižući pogled s rodnog lista.
-Rekao sam, Dalilah.
-Molim?
-Pa, Dalilah.- službenica je tada odložila kemisku, skinula očale, prstima protrljala oči i žmirkajući me pogledala :
-Gosparu, ja vas nisam baš dobro razumjela.
-Rekao sam da se ćerkica zove Dalilah.
Službenica je tada pozvala svoju kolegicu. Brzo joj je ispričala razlog mog dolaska. Onda me ona zbunjeno pogledala i rekla:
-Gosparu,možete vi doći i neki drugi dan, kad malo razmislite o imenu.
-Dosta sam razmišljao.
-Ali možete vi još razmišljati. Možete izabrati neko drugo ime.- rekla je ona prva službenica.
-Pa da,nitko vas ne prisiljava da date djetetu ime Da...Da...
-Sami vi pišite.
-Još vam nije kasno da se predomislite.
-Pa da,ja i kolegica radimo svaki dan osim vikenda.
-Mesec vam vaš,pišite vas dvije to ime više dok nisam poludio!
-Dobro,nemojte se jedit.Hoćete li biti ljubazni i ponoviti nam ime?
Moja sloboda kretanja je opet bila ometana. Ljudi bi me zaustavili na ulici, čestitali i pitali za ime:
-Je li istina da ti se mala zove Da...De...Di...
-Dalilah. Istina je.
-Hm, adio Vlaho.
Kad bi me pitali kako skračeno zovem ćerkicu odgovorio bih:
-Vraže jedan mali.
Još se sjećam Dalilah kad je opazila svoje rućice. Podigla ih je u zrak i radoznalo gledala. Sigurno se pitala kako se s ovim rukuje? A onda je izgovorila svoje prve riječi:
-Mesec ti tvoj.
- 14:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2006.

Neda

Od kada se udala za mene Neda se promjenila. Sasvim je druga žena. Prije udaje nikad nije pisala po očima. A sada prije izlaska u kino ili šetnju,ma bilo gdje da odemo ona piše po očima. Budući da ona to redovito radi zaključio sam da ne želi da se ljudi okreću samo za mnom, jer sam najljepši čovjek na svijetu. I to često pituravanje i pisanje po očima baca me u trošak. Kako? Pa, ona kad pomisli da je vidjela ljepšu ženu od sebe baci ogledalo, a ja kupim drugo. To što baca ogledalo, to je pokazatelj njene skromnosti. Ona ne misli da je naljepša žena na svijetu kao neke njene prijateljice. Ja joj često govorim da je bila i da mi je još uvijek lijepa kao crni vrag.
Jako volim kad me pohvali, a znam da i ona to voli. Uvijek uspijem izvući pohvalu kad uđem u kuću.
-Ja sam naljepši čovjek na svijetu! - viknem,a ona tada brzo prekine raditi i kroz smješak me pohvali:
-Jesi, jesi, kako da ne!
Nekad viknem:
-Ja sam najpametniji čovjek na svijetu!
-Too sigurno, kako da ne!
Ubrzo sam shvatio koliko je postala sramežljiva. To sam shvatio kad smo šetali rivom. Malo smo se držali za ruke. A onda sam je zagrlio i poljubio u usta. Želio sam joj dočarati sve osjećaje koje gajim prema njoj. A ona se namrštila, počela je pljuvati i rukom brisati usne. Spretno se poput zmije izmigoljila iz mog zagrljaja i tiho kroz zube rekla:
-Nemoj me grliti dok ovi ne prođu.
-Zašto, mesec ti tvoj?
-Ako nas vide mislit će da se volimo.
Dobro, ne ljutim se na nju. Možda je malo sramežljiva u javnosti, ali kad smo sami doma onda iskre skaču na sve strane.
Ima dana kad je Neda neraspoložena. Treba je se tada klonuti. A kako primjetim promjenu raspoloženja? Jednostavno, čim počne pjevušiti pjesmu od Josipe Lisac -Danas sam luda, želim samoću, danas sam luda ne znam što hoću...
Volim Nedi pomagati u pravljenju kolača. Na žalost i tu je došlo do promjene. Neda mi je u ruke gurnula mlijeko, vrećicu šlaga, šećer i mikser. U miksanju sam nekako spretan, pa sam brzo umutio. Onda sam uzeo ožicu i to veliku, zahvatio smjesu i polako prinio ustima. I baš u tom trenutku Neda kaže:
-Ljubavi, ajde pjevaj.
-Tko? Što?
-Onu, znaš onu, od Olivera...- i počne pjevušiti.
Voda mi je iz usta curila. Ona se pjevajući približila i otela mi zdjelu pa gurnulau ruke maslac, čokoladu i šećer. To sam trebao mutiti u pravcu kazaljke na satu, jer vrijeme brzo prolazi i onda smjesa bude brže gotova. Ako mikserom kružiš u suprotnom pravcu kazaljke na satu sporije ćeš zamutiti. Taj kuharski trik mi je Neda otkrila.
Bila je i druga krema gotova. Samo što sam zinuo da probam okus čuo sam Nedin glas:
-Ljubavi, nisi mi pjevao onu od Miše, znaš onu dvije ružeee...
Opet mi je pjevajući prišla, otela zdjelu iz ruku, a gurnula orahe koje treba samljeti ali uz pjesmu.
Ne volim taj Nedin ritam-pjevaj melji, pjevaj tuci, pjevaj miksaj. Ne mogu pratiti taj ritam. Ja volim malo probati i ako ne probam pokvari mi svaki gust. Zato sada redovito idem u slastičarnu, jer tamo ne treba pjevati već platiti za kolač. I Neda nije pravedna kad traži od mene da pjevam. Zašto to tvrdim? Zato jer kad smo u društvu i svi zapjevamo ona zna reći pred svima:
-Ljubavi, ljepo ti pjevaš ali te je užasno ćuti. - i cijelo društvo klimajući glavom potvrdi njene riječi.
Na prvu godišnjicu braka pozvali smo kumove i prijatelje. Treba priznati da ne možeš svakoga pozvati. Naprimjer dunda Stijepa, Marija i njegovu sestru ili Hodajući Zakonik. Veličanstvenog Grgu nisam pozvao, koji će mi on vrag.
Nitko nije psovao, galamio, ružno se izražavao, takvi smo mi južnjaci. Od iskusnih bračnih parova saznali smo da prva bračna kriza nastupa nakon pete godine. Druga nakon sedme, a treća nakon desete.
Kumu se nije svidio razgovor pa ga je prekinuo pitanjem:
-Neda, što vam je Vlaho uzeo za godišnjicu braka?
-Samo sto eura, jer nisam imala više u takuljinu.
-Kod vas je kriza več počela.
Kad je druženje završilo svi su otišli zadovoljni. Neda mi je bila malo ljuta. Bijesno je pospremala suđe. Upitao sam je je li nešto nije u redu. Ona je odgovorila:
-Cijelo veče si bio ljubazan, fin, drag, nisi nimalo vikao na mene.
-Zašto da vičem na tebe? Nemam razloga.
-Da vide tko je gazda u kući!
Mesec joj njezin, brak je doista promjenio. Sa svojim ponašanjem me zbunjuje. Ali to je cijena braka. Promjena ima stalno i zato nikad nije dosadno u braku sa Nedom.

- 12:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Pričice iz života sa juga lijepe naše,
    s lijepim našim južnjacima,
    i još ljepšim južnjakinjama.
    Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je
    pomno isplanirana.
    Vaš Skota

Linkovi

Bilo jednom na jugu naše zemlje

  • Oženjen sam svojom ženom .Imamo ćerkicu kojoj je godina dana i deset kila.Mi živimo na jugu naše zemlje .U malom gradiću pokraj mora.Nisam namjeravao nikog vrijeđati ili se rugati,to rade samo djeca,već reći riječ dvije o ljudima koji su mi ostali u sjećanju.Oni nisu samo likovi na papiru,oni su i dan danas vjerni onoj klimi i vremenu o kojem ću pričati.Ako mi ne vjerujete, možete pitati mog Kuma i on će vam ozbiljnim pogledom potvrditi.
    Ako neka priča bude kraća ili nerealna,a nadali ste se drugačijem ishodu,moj savjet je da čitate drugu priću.I to je realno,jer ih ima za sve dobne granice i sve ukuse.
    P.S.
    Ne dajte da čitaju oni sa slabim srcem,oni koji ne znaju čitati ili oni...i oni pogotovo.I svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna.
    Hvala.