srijeda, 17.05.2006.
Trenutak slabosti
Znaš, s tobom nikad nisam znala naći zajednički jezik, pa ni onda kad sam mislila da sam odrasla iliti ozbiljna. Možda je to zato što još uvijek ne želim odrasti jer, i ovako mi je dobro. Više-manje.
Mislila sam da nikad ne uzimaš za ozbiljno moje riječi ili mišljenja, prvenstveno zbog tog što možda ni ja tvoja nisam. Ali nešto mi se okrenulo. Razmišljala sam o našem razgovoru. Imaš pravo. Zaboga, uvijek moraš imati pravo, ali ti to nisam mogla priznati.
Možda zbog tvog stava, ponašanja, djela.. kako god, sad nije bitno.
Jedino što znam je da sva tvoja ponašanja, stavovi i dijela su imali jedan razlog. Naglo si odrastao, dok sam ja za razliku od tebe pustila život da teče polako s vremenom, sve dok odjednom nisam shvatila kakav je život i kako ponekad zna biti okrutan.
Unatoč tom, dao si mi primjer zašto ga cijeniti. Da bar ni ti nikad nisi znao. Bilo bi lakše.
Možda ti nikad nisam rekla koliko mi značiš, možda se nisam niti dovoljno trudila pokazati, ali da, značiš mi. Neizmjerno.
I ta mala briga oko mene, za koju misliš da nisam vidjela u pojedinim trentucima mi znači, možda i više nego što misliš. Nisam ja od kamena, isto tako vjerujem da nisi ni ti.
Možda ti još nešto nikad nisam rekla, a to je da te volim.
Ipak, krv je jača od svega, pa u kakvim god mi odnosima bili.
Postoji još jedna stvar koju želim da znaš iako se u tome ne slažemo.
Anđeli postoje.
Iako pojedinci ne vjeruju u njih.
Ali tu su, oko nas ili u nama. Ali postoje.
- 19:31 -