petak, 30.09.2005.
kada samoća krene u zagrljaj
#1
Noć... prokleta noć je donijela kišu na moje obraze.
Pakiram stvari i lagano ih ključam, ključićem zaborava.
Stavljam kofer pokraj zida malene sobice;
okret glave, pokret očima lijevo-desno, gore-dolje.
Dolje... dolje mi je ostao pogled. Kao uvijek.
Nije važno što će biti tamo, važno je ono što ostavljam.
Nedovršeno.
Tuga... tuga mi je noćas drug, a jutro mi donosi dugačak put.
Vec osjećam miris magle i dodire rose.
Hladno je.
Odlazim, i ne kažem zbogom.
Čujem kako riječi umiru u meni, nestaju.
Prazni koraci ne ostavljaju tragove (ne može me nitko naći)
Ostajem sama, baš kao i ti...
Oprosti mi.
#2
Izgubila sam sjenu. Uzela sam temperu i crtam.
Niije nalik meni. Nema moje pokrete.
Kruži oko mene. Odlazi pa se vraća.
Nebo se naoblačilo i mijenjalo boje.
Baš kao i njeni pokreti.
Odjednom je stala i stavila ruke na lice.
Nakon nekoliko, primjetila sam crne kapljice
na crnom asfaltu.
Jesam nacrtala krivo?
Htjedoh ju izbrisati i nacrtati novu sjenu.
Nisam morala brisati, otišla je sama.
Sa rukama na licu.
Ostavila je tragove na crnom asfaltu.
Htjela sam krenuti za njom. Kiša je počela padati.
Ostala sam sama. Opet.
- 11:17 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
subota, 24.09.2005.
fuck U živote!
O, kako li te mrzim živote!
Svaki tvoj grubi dodir i svaki tvoj truli zadah me ubija.
O kako li te mrzim, da li znaš?
Da li znaš da zbog tebe plačem satima,
Sama,
Bez igdje ikoga da shvati moje osjećaje.
Mrzim sve i jedan tren tebi posvećen,
A ti mi se samo rugaš svojim osušenim ustima
Bez poljupca da utažim žeđ.
O kako li te mrzim, nikad ne bi znao!
Znaš moje korake, moje ciljeve,
A uporno ih rušiš svojim bestidnim pokretima.
Srami se, moj živote,
Srami se jer ne postojiš.
Ubijaš, rušiš i pokapaš sve što se gradilo,
Crkni živote! Crkni za moj spas.
Bar nešto učini za mene.
Voliš gledati moje umorne oči,
Umorne od silnog straha, tuge, bijesa.
O kako li si jadan, moj živote,
Bespomoćan u olujama,
Srušen u izdajama,
Proklet u mržnji.
O, kako li te živim živote?
- 17:45 -
ponedjeljak, 12.09.2005.
došao sam da ti kažem da odlazim
Bilo je iznenada. Moj buraz odlazi.
Otvorile su mu se šanse da ostvari nešto što želi, da uspije u košarci. Bila sam toliko sebična da sam se rasplakala i poželjela da ne ode jer bi mi bilo malo teže da ne slušam njegove gluposti, zezancije i te sheme danima.
Ali ipak, to je njegov cilj i mora uspjeti. Bit će teško kada ode, falit će mu sve ovo, isto kao i on nama koji smo naučili na njega. Buraz, samo otiđi, nemoj da ti išta bude prepreka.
Budeš li gledao na druge kao ja ponekad, nikad nećeš uspjeti. Čovjek se danas treba progurati da bi uspio, a ti sad imaš priliku i nemoj ju upropastiti. Budi čvrst. Znaš da vjerujem u tebe.
Uvijek sam vjerovala.
Vjerujem i u nju. Bit će mi teško naviknuti se bez te cure od koje sam uvijek prepisivala testove, i koja će mi jako faliti. Već mi fali, a nije ni otišla. Zanima me samo, kako ću funkcionirati bez njezinih prodika i savjeta svakodnevno? Mobiteli mi nisu baš neka utjeha, a mailovi još manja.
O Bože, koliko li te samo volim. stara moja.
Ni ne znam što će biti na samom kraju sa mnom. Toliko toga se zakompliciralo.
Otići ili ostati, pitanje je sad.
Život mi je postao noćna mora. Ne znam kako i na koji način se probuditi.
Želim ostvariti svoj cilj, ali je mnogo toga što me sputava.
Moram biti jaka, znam, ali mislim da sam preslaba.
Možda bi na kraju bilo najlakše reći da im želim svu sreću, njemu i njoj.
Da ostvare ono što žele i da budu netko i nešto. Bit ću užasno ponosna na njih.
Danas se bez prkosa drugim ne može ostvariti ono što se želi.
Treba se oduprijeti ljudskoj sebičnosti i krenuti na put u novi svijet.
E pa ja im u tom novom svijetu želim puno sreće.
Ne želim biti sebična.
Odlazite.
Al' se i vratite....
- 23:00 -