Skice Slavonije

Evo, nakon obustave objavljivanja, vraćam se mojim objavcima (ide petnaesti) koji (jedva) čekaju da ih lansiram u blogosferu.... Pa krenimo....

Bilo j' to ovo ljeto kad su nam u pohode došla gospoda iz EU prijeteći nam vrlo kritičkim osvrtom o našoj (slavonskoj) gastronomskoj i vinskoj ponudi. No ni nas baš tak lako uplašit...
Pa radni j' dan krenijo slavonskim doručkom gdi su bili dosta rezervirani (valjda su se čuvali za ručak, ali nisu znali ....). Onda smo ih malo provozali po vinogradima i vinskim cestama u Velikoj, Kaptolu i Kutjevu. Došli smo u podrum g. Vlade Krauthakera i tamo imali lipo postrojavanje (vidi sliku koja prikazuje samo dio kušanog):

Uz vako lipi postroj malo smo svi zamukli i samo iščekivali šta će još biti...
Na kraju ovog prekrasnog vinskog druženja završili smo, kak se to i priliči) u podrumu gospodina Vlade gdi smo testirali gospodu iz Europe na tamna i vlažna mjesta - dobro su se držali.

Nakon toga, a kad smo već u Kutjevu, morali smo otić i do "Kutjevačkog podruma". Uz legende (a o tome u nekom drugom objavku) iz podruma kušali smo dobar kulin i prekrasnu paletu vinskih uradaka ovog vinskog giganta. I ovo su uspješno preživjeli...

Konačno je došao red i na požeško vinogorje i požeška brda. Lipo smo se okupili kod jednog vinara gdi smo zamislili (a blogami - i realizirali) "malu" zakusku "ispod peke" al samih naših domaćih specijaliteta. Pošto fotografije pričaju svoje priče evo kako j to izgledalo:

Pa izvadiš meso i u umak uvališ malo domaćih mlinaca (neće ni znati šta ih je snašlo.. ):

Nakon 'vako lipog objeda i odlične čašice vina, šta još čovjek može poželjeti - pa tamburaše naravno. I uz solo na tamburama bilo j' i soliranja na instrumentima koja ne spadaju (al se rimuju i sljubljuju s njima) međ tambure...

I tako smo lipi moji konačno dotukli Europu jer nisu bili sposobni za večeru koju smo mi jedva dočekali... A druženje, ma kad su oni ošli spavat mi smo još do zore udarali (namjerno neću stavit slike, a zbog iskrene brige za mladež...) po tamburi i vinu.

Pa lipi moji, jel nama trebaju tak'i koji ni feštat nemogu s nama do kraja već odu spavat ko kokoši... To ja vas pitam, pa šta ć' tek bit, kad budu morali radit s nama, kad ne mogu ni feštu izdržat...

Lipi vam vikend svima želim i sve dobro... Zis

Predlažem mali predah od političkih i politikantskih izbora
naravno uz izbore, jer klin klinom ide van,
al naših cura i snaša u nošnjama Slavonije.
Pa evo mislim da će vam se svidjeti ove cure i snaše:

Dragi moji, eto meni prvog kolinja, svinjokolje ili kak već ko to oće nazvat, sutra kod dragog mi prijatelja (družimo se i tako to, a i važno je držati običaje - ja nemam već godinama pušnicu, pa dok ju ne napravim neću pravit svinjokolju, a i klinci moraju još malo porasti da bi mogli to pratiti). Vezom te prigode, a već dugo obećavajući nekolicini dobrih mi znanaca, ovim putem dajem im okvirni recept za prave slavonske kobasice.

SLAVONSKE KOBASICE
(ljutkaste)

Sastojci (na bazi 10 kg smjese):
8,5 kg svinjskog mesa od lopatice i vrata
1,5 kg svježe slanine
20-22 dag kuhinjske soli (ovo ovisi o svinjskom mesu i ukusu)
7-9 dag mljevenog crnog papra
7 dag ljute crvene mljevene paprike
8 dag slatke crvene mljevene paprike
14 dag protisnutog češnjaka

Meso izreži na manje komade i pomješaj sa začinima u jednu posudu, a slaninu usitni u stroju za mljevenje mesa s reznicom od 8-10 mm i odvoji. Sve ostavi na stranu da se dobro ohladi (bar 2-3 sata na hladnom i suhom mjestu, a najbolje je da odleži preko noći). Meso sa začinima samelji na stroju sa reznom pločom od 12-14 mm i dobro pomiješaj sa slaninom. Sve zajedno dobro iznješaj da dobiješ jedoličnu smjesu i da se začini rasporede po cijeloj smjesi. Smjesu probaj i doradi (okus mora biti znatno jači od očekivanog jer se dimljenjem i sušenjem dio okusa gubi). Nakon što je smjesa gotova, smjesom nadjevaj crijeva u željenoj dužini. Svježe nadjevene kobasice objesi na prozračno mjesto i ostavi 2-3 dana da se dobro osuše. Nakon toga prenesi ih na dimljenje 5 - 7 dana - svaki dan ih dimi laganim i hladnim dimom. Nakon dimljenja kobasice trebaju biti na suhom i zračnom mjestu 45 - 60 dana kako bi dozrele. Dobar tek (uzorke očekujem i ocjenjujem) ;o) Puno lipih kobasica, kulina, kulinovih seka, uskrsnjača, švargli, krvavica, rižnjača, čvaraka i masti svima skupa želim i ne zaboravite sutra ujutro popiti jednu rakijcu - za mene... Zis.

Dobih poštu u kojoj me jedan prijatelj moli da mu pošaljem neki dobar recept za juhu jer je bolestan pa mu to baš paše. Odmah sam pomislio da bi bilo lipo malo "poviesnih vriednosti" iz Nove zagrebačke kuharice (M. Kumičić; 1891. g. Zagreb). Pa eto recepata za juhe za bolestne...

Juhe za bolestne
(Kranken-Suppen)

Da možeš brzo, na primjer u jutro dobiti frižke govedje juhe, izreži meso na drobno. Na 30 dekagrama mesa uzmi 1/2 litre hladne vode, malo soli i kuhaj 1/2 sata uz umjerenu vatru.

Z a p r ž a k
(Einbrenn)

Na masti, maslacu ili kojem drugom tustilu pečeno brašno, koje samo malo, ili jače zažutiš ili zarumeniš pa neprestano miešaš, i u početku hladnom, a kašnje vrelom juhom naliješ, služi ti za variva, ili da dobiješ gušću juhu, i tako dalje.

Juha od kokoši
(Hühner-Suppe)

Da govedja juha bude bolja, metni u isti lonac s govedinom 1/4 stare kokoši, (izuzevši glavu, po kojoj je juha gusta), nalij hladnom vodom, a da ti juha pridrži svu jakost, treba da je lonac dobro poklopljen. (Najbolji su za to tako zvani Papinianski lonci). Juha treba da vrije uz umjerenu vatru 3 -4 sata.
Za bolestne, koji ne smiju dobivati krepku juhu, kuhaj samo kokoš na vodi bez korienja.

Juha sa mesnim extraktom
(Suppe mit Fleisch-Extrakt)

Nećeš li jesti kuhana mesa, već pečeno ili koje drugo meso, tad možeš nadomjestiti govedju juhu, ako kuhaš kosti i korienje i pridaš Liebigov extrakt. U takovu prociedjenu juhu možeš ukuhati rižu, krupicu (Gries), ribanu kašicu i ovomu slično.


Puno lipih zajogaja, a ja znam cieniti juhu, svima koji odluče ove saviete revne domačice primieniti u svojoj kuhinji.
Svima puno pozdrava i dobar tek.... Zis

Još jednom, nakon dana sa suzama u očima i drhtava glasa, upalio sam svijeće u Vukovarskoj ulici. Još jedan puta sjetio se svega napisanog na raznim blogovima zadnjih tjedana, a u znak sjećanja na naš Vukovar, a kad kažem Vukovar, ne mislim samo na grad, mislim da je kod svih nas Vukovar puuuuno više nego grad, to je i grad i branitelji i žrtve i Siniša Gavašević i Jastreb i Mladi Jastreb i Babić i dr. Bosanac i Merčep i ........ još puuuuuuno.... VUKOVAR ... Zis

Iz objektivnih razloga nisam mogao u Vukovar, ali zato evo jedna slika kao znak potpore, zahvalnosti, poniznosti i divljenja prema ljudima u Vukovaru, braniteljima Vukovara i samom Gradu Vukovaru. Svijeća u prozoru i malen objavak na Internetu nije puno, ali toliko sada mogu pružiti. Pomolimo se za žrtve ovog našeg najvećeg heroja... Zis

Evo spremam se na put u Vukovar i malo po malo vraćaju mi se uspomene na taj dio moje prekrasne Slavonije, njenih ljudi, patnji, tradicija i svega ostalog vezanog za nju.
Sjetih se sela u kojima bi prolaznika, gosta i povratnika uvijek dočekao neki križ "krajputaš" ili poklonac da zahvali Bogu na dobroj sreći i uspješno prevaljenom putu. Gdjgdje po ovoj našoj Slavoniji su prve autobusne postaje učinjene baš pred ili kraj "krajputaša" i poklonaca koji su bili mjesto susreta, molitve, zahvale i civilizacijski znak da je mjesto u koje se ulazi tim putem kršćansko. Nerijetko su na velike blagdane okupljeni zajednički pred njima molili do polaska u crkvu, a pri većim obiteljskim slavljima znalo se proći kraj njih i zajednički se pomoliti. Na mom zadnjem putu u Županju uslikao sam jedan od najkompleksnijih poklonaca – krajputaša koje sam vidio, pa njegovu sliku prilažem uz ovaj objavak.

A za kraj evo, meni jako drage Tadijne pjesme na 'vu temu:

Skinuo bih šešir pred Gospodinom


Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,
Od hiljadu devetsto i devetnaeste,
Na gvozdenom crnom križu
Visi Naš Gospodin Isus
Srebrnom bojom namaljan.

Zimi je sav u ledenicama,
Ljeti ga sunce nebesko žeže:
Kad se za nj, s kîša, uhvati rđa,
On ponovno bude premaljan bojom
Zlatnom, srebrnom.

A ja?... Uvijek bih dolazeći
U Rastušje, po povratku
Iz daleka grada, tužan, svite glave,
Pred srebrnim Gosodinom
S pobožnošću skinuo šešir ... kad bih ga imao.

Rastušje, 1931., Dragutin Tadijanović



Puno lipi' pozdrava svima i budite mi zdravi, veseli, lipi i debeli - Zis

Htjedoh objaviti neku lipu sliku naše prekrasne Slavonije (a falila mi je dok sam bio u Istri, al' o tom' kasnije kad sredim dojmove i prebacim slike, a ima ih) kad naletih na jednu koju sam uslik'o slikajuć mjesec jedne noći u kojoj je bio pravo "bećarsko sunce". I dugo nisam obrać'o pažnju na tu sliku, al' sam ju spremio.... I sad kad sam pregledav'o slike, dugo sam blejo u nju i nehotice zapiv'o Andriju Čordaša - al' nemam pojma zašto. Evo prosudite sami tu je slika, a tekst pisme (a i video) ide malo niže. Pozdrav svima, idem sad malo ja vas čitati.

Andrija Čordaš

Andrija Čordaš, siroče iz drugog rata,
omalen čovjek, vedrih očiju,
čopori svinja, vatrica tinja,
Savske bare i dubina,
velikog neba slavonskog,
im'o dva psa, dva druga,
to nije bilo gazda i sluga,
to je bilo prijateljstvo iskreno.
Pričaju ljudi mlad je bio,
lijepu je Slavu zavolio,
a nju je bolest, rano uzela,
k'o vuk samotnjak tugu je krio,
nije po birtija plak'o i pio,
samo on zna kako našao je mir,
kad bi ga pitali što živi tako,
zašto ne stekne imanja,
a on bi rek'o,
pa nek se bogati 'ko o tom sanja.

Jer nije sretan k'o puno ima,
sretan je onaj k'o malo treba,
ne da se sreća zlatom kupiti,
sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog' vrag zavede,
pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
đaba mu svega,
kad u duši mira nema.

Sanjivom plavom seoskom zorom,
svirala frula širokim šorom,
njegova pjesma je sokak budila,
i sve su gazde baš njega htjele,
kod njeg' su svinje bolje jele,
tko zna zašto, možda i njima dobrote fali,
a znao je reći, marva je marva,
u trnju jede, u blatu spava,
ali se nikada ne uprlja k'o čovjek.
Bio je Andra na svoju ruku,
po selu pričali mimo svijeta,
ljudi k'o ljudi, ljudima uvijek nešto smeta,
a samo je živio kako je htio,
i s ono malo sretan bio,
na račun tuge, na račun sreće šale zbij'o,
život je cesta pa biraj gdje ćeš,
al' zalud grabiš i zalud stječeš,
kad tamo gore ništa od toga ponijet' nećeš.

Jer nije sretan k'o puno ima,
sretan je onaj k'o malo treba,
ne da se sreća zlatom kupiti,
sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog' vrag zavede,
pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
đaba mu svega,
kad u duši mira nema.

Bježale godine, uvijek je tako,
pa i on stario polako,
i sve se rjeđe čula frula u jutro rano,
i prođe dobro, prođe i loše,
stari sokaci nestadoše,
i dođe, neko vrijeme njemu strano,
nestalo marve, nestalo gazda,
nestalo šuma i salaša,
nestalo s njima i posljednjeg Čordaša.
Umro je Andra onako tiho,
kako i umru takvi ljudi,
bez puno suza i tužnih stihova,
svećenik reče tek dvije, tri riječi,
pokoj mu duši, a bio je veći,
nego bi čovjek rekao na izgled,
samo je Sava na tren stala,
samo je vrbak spustio grane,
ljudi se kunu da su psi plakali.

Jer nije sretan k'o puno ima,
sretan je onaj k'o malo treba,
ne da se sreća zlatom kupiti,
sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog' vrag zavede,
pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
đaba mu svega,
kad u duši mira nema.


AUTOR TEKSTA: Mario Vestić
KOMPOZITOR: Mario Vestić
ARANŽMAN: Denis Špegelj
ALBUM: Tamburica od javora suva (2004.)
NAJBOLJI HRVATSKI TAMBURAŠI


A evo i video:

Evo nakon par dana odmora, službenog puta i priprema za veću martinjsku svečanost mali objavak o protekloj (a siguran sam i prvoj "Martinjskoj misi" ove godine. Dakle bilo je to ovako:

Al neka ni mi žao, bilo j' svega: ića, pića, plesa, kola, cike, smjeha, ....... Baš nam je bilo pravo dobro (što i vama od sveg srca želim)... Puno pozdrava svima i za Martinje vino u želuce, pamet u glavu i polako... Zis