skeniranje dna

u poznatoj seriji "zona sumraka" postoji jedna epizoda koja mi se svojom poantom urezala zauvijek u sjećanje.
glavni lik ima mogućnost zaželjeti jednu želju koja će mu biti ostvarena - što god on poželio. u svojoj plemenitosti, on uoči priliku da nešto učini za čitav svijet - i poželi mir u svijetu!
istoga trena sve zamre. sve se zaustavi i svijet preplavi savršena tišina i mir. sve stoji nepomično. u svijetu vlada mir! ali....to je neizdrživ mir. drugi oblik pakla.
za ovakav nesporazum uvijek ćemo okriviti varljivog vraga. jer bog bi znao točno što smo mislili s frazom "mir u svijetu". i bog bi nam to dao. mislimo si mi. a ,vrag je taj koji će iskoristiti priliku za šalu na naš račun - šalu koja bi nas mogla dovesti na rub pameti...
točno sam u takvom filmu.
odjednom. iznenada. frapirana činjenicom da se sve odvija nevjerojatnom brzinom, da je sve tako strašno intenzivno i predivno i fantastično i istovremeno apsolutno i kompletno pogrešno! kao da sam istovremeno i u raju i u paklu, na vrhu najvišlje planine i na dnu najdublje provalije...krajnosti, krajnosti ....tako daleko od ravnoteže, mira.....iznutra sasvim necentrirana i izbačena iz kolotečine...
trebalo mi je vremena da povežem neke detalje koji su razasuti kroz prošlost i to me ostavio još šokiranijom. te čudesne veze između događaja i ljudi ponekad tako udaljenih.....što li ja to trebam shvatiti, naučiti iz cijele te priče? je li istina da se nitko u našem životu ne pojavljuje slučajno, da je svaki susret nekada negdje dogovoren i ima svoje razloge?
dakle...priča počinje daleke '86-7 godine na jednom predavanju. od prvog pogleda na predavača neka nova i drugačija energija je prostrujala kroz mene i donijela neku novu radost prepoznavanja vrag bi znao čega - ali bilo je to prepoznavanje. kao susret s nekim beskrajno dragim koga nisam vidjela cijelu vječnost. i kao ljubav, svakako kao ljubav doslovce na prvi pogled. sve dalje bila je samo radost.
a, stvarnost?....stvarnost su bile moja veza i njegov brak i dijete. i to je kraj stvarnosti. nije mi nikada bio ideal petljati se s oženjenim muškarcima, nije to nešto što bi si ikada dozvolila. ni u ludilu.
uobičajene priče o braku koji u stvari nije baš sretan i kao ono bio je to pogrešan korak - nisu me se posebno dojmile, jer sam znala i mogla biti dovoljno realna da ne zaboravim na notornu činjenicu da su to priče svih muškaraca u sličnim situacijama....pomalo me zabavljala ta situacija u kojoj je bilo moguće da netko inače pametan misli da ću povjerovati u tako klišeirizirane priče, ali nije bilo bitno što on priča ili ne -meni je činjenica da se radi o oženjenom čovjeku bila dovoljna da znam da će sve što će se ikada desiti biti ono što se već desilo - smjestio se negdje u neki zakutak mojeg srca i tamo ostao. teško da vam itko može baš toliko zabraniti - da volite i ništa više.
sljedeće godine...sljedeće godine...u tom braku se rodilo još jedno dijete. sjećam se trenutka kada mi je to rekao i pogleda i tona....unatoč tome što sam znala, nisam razmišljala ni očekivala...niti sam imala uostalom ikakvo pravo išta očekivati....ostala sam zatečena tim saznanjem i pomalo neugodno iznenađna, ali taj pogled i ton glasa i pokret glavom -kao da je nešto zgriješio, kao da se ispričava....i meni je bilo beskrajno žao zbog tog tona i te reakcije. trebao je to biti trenutak sreće i radosti...ni jedno dijete ne bi smjelo biti razlog nelagode svojem ocu...i tu i tada me prvi puta istinski pomalo razočarao (jer ja nemam pravo biti njime ni očarana i razočarana) kao čovjek...no život je išao dalje, a on je ostao gdje je i bio. u svojem braku sa sve više divne djece i djelićku mojega srca.
ti osjećaji su se s vremenom izmjenili. prošlo je više od 20 godina. ljudi koji vam pri upoznavanju toliko znače, nikada ne mogu postati sasvim beznačajni u vašem životu...ali stvari se mijenjaju...odnosi se mijenjaju. meni je na nos izašlo slušanje njegovih priča o bijesu na vlastitu ženu, i okrivaljvanje nje za sve što on smatra promašajem u svojem životu...dosadi to jednostavno sušati, pa sam ga smjestila negdje na periferiju svojeg života kao posebni relikt nekadašnjice. uvijek poseban i nešto drugo nego ostali, ali ne više posebno bitan niti zanimljiv. matorac je ulaskom u muški klimakterij posto naporan sa svojom egocentričnom kuknjavom koja mu nije dozvoljavala da vidi i druge ljude pored sebe i porazmisli i o njihovim potrebama i željama. koliko god da sam mu naturala ideju da u stvari ima divnu obitelj i dobru ženu (što sam uvijek iskreno mislila) - on nije bio sposoban uopće čuti što mu govorim sasvim utopljen u more svoje egocentričnosti. ma, da nije te tako tipično muške mane bio bi savršen.
negdje duž tih 20 godina života izdešavale su se mnoge stvari koje su dovele do situacije da sam ostala sama. stariji od mene su poumirali, mlađi su se raselili, ona veza s početka je nakon 12 godina riknula. i ja sam čak i s popriličnim veseljem naučila živjeti sama i rješavati sama svoje probleme. nisam imala ni volje ni želje upuštati se u bilo kakve veze, bilo je more drugih stvari koje su me zanimale i rekla bih gledano unazad da to vrijeme nije baš sasvim protraćeno, iako je moglo biti i bolje iskorišteno. daleko bolje..u smislu da sam mogla i više...ali..što je tu je.
i ipak, gledano unazad...rekla bih da su mi se želje na neki način ispunjavale, kao da ih je bog ipak osluškivao, skroz nenametljivo i iz prikrajka mi servirao željeno, ali na neki svoj način...možda je ipak svaki problem bio test, možda sam poneki i prošla....ali, zaista ..zaista kad sam nedavno shvatila da sam stigla do točke da se osjećam kao zombi, da u stvari ne živim već životarim i kad sam shvatila koliko je moja davno donesena odluka da neću nikoga ni išta više nikada zavoljeti bila pogrešna - osjećaj samoće i izoliranosti bio je paklenski ogroman! nevezanost za bilo koga i bilo što dala mi je slobodu da radim što god želim i ta sloboda se više nije činila tako ugodnom....već zaglušujuće praznom. poželjela sam ponovo nekoga voljeti. ne u smislu neke veze...već samo voljeti....bilo koga bilo što....može li se netko emocionalno mrtav vratiti u život i ponovo voljeti nakon toliko godina?
no, da...možda sam zaboravila da je sve u vježbi. treningu. može li i srce "zarđati"? veliku ljubav, veliku radost , veliku strast - treba moći izdržati!
meni je i malo ljubavi - jako puno. nisam navikla voljeti niti da me vole.
zaista je nezgodno što je bog dio nas (ili obratno) i ta priča da on sve odmah zna, svaku našu misao i želju i sve to jelte mislim...ovaj...možda bi bilo bolje da tu moju želju nije čuo! bila sam vraški sigurna da se meni nikakva ljubav ne može desiti, da sam to "prerasla", čak sam se usudila to i naglas izgovoriti. koja petlja!
još ove jeseni, bio je topao kasnojesenji dan, bila sam sasvim kul, smirena, sasvim sigurna da znam šta mi nosi i sutrašnji dan i predstojeća zima...kada me moja nekadašnja "stara ljubav iz zapećka srca" pozvala na kavu nagovjestivši da ima neku molbicu. nikad ne odbijam pomoći -ako je u mojoj moći. tako sam saznala da je jedno od brojne "neželjene, ali voljene" djece diplomiralo i kao i većina mladih traži posao. bih li ga mogla uzeti na neko kraće vrijeme kod mene u firmu na stručno usavršavanje koje mene ionako neće ništa koštati?....što da ne. (na trenutak mi je predjelom srca prošla blaga jeza ili je to bila slutnja?- nisam znala kako ću izdržati raditi pored nekoga- ja koja sam navikla na samoću i na totalnu slobodu radnog vremena i koješta još što pada u vodu kad se ima pored sebe radnika...) ...ali dobro, može. s time što dijete može kako god želi -dolaziti i raditi ili ne dolaziti, ako ga taj posao baš i ne zanima...meni svejedno. odgovara mi oboje. pa, neka dečko sam odluči.
i dečko je stigao.
i moj pakao je počeo.
pristojan. ljubazan. drag. prikladno ambiciozan. dovoljno pametan. dovoljno snalažljiv. nenametljiv, ali vrijedan. prokleto mlad, pun poleta i energije svjestan situacije u kojoj živi, istovremeno pun nade u pronalazak posla i opreza zbog teškoće tog pothvata.
taj dečko je ono drugo dijete .... trebalo mi je vremena da shvatim.
sad bih rado zavirila iza kulisa filma kojeg zovemo život...sad bih rado priupitala onoga gore: tko je ova duša? zašto ovaj susret? što sam mu ostala dužna? i zašto sada? zašto uopće...zašto...zašto....
ovo su geometrijskom progresijom uvećane one emocije od prije 25 godina...o čemu on niti išta zna niti treba znati.....ali, moje zaprepaštenje je ogromno.
ovo je situacija koju nikada ničim nisam mogla ni naslutiti, koja mi istovremeno diže srce u neslućene visine i lomi ga tamo gore u paramparčad!
pa, naravno da mu nikad ništa o tome ne bih rekla!
pa, naravno da to znam samo ja!
pa, naravno da sam opet zaglavila u priči bez sadržaja, u bajci izvan stvarnosti, s ljubavlju koja se ovaj puta ne da zgurati u zapećak srce - ona mi slama srca!...i ja tu ništa ne mogu.
i savršeno dobro shvaćam da to s njime nema ništa.
on mirno odrađuje svoj dio posla s dozom slobode koju teško da će ikada više dobiti od bilo kojeg poslodavca - kad i kako i koliko želi. ako želi. može, ali i ne mora.
i dok u tišini sjedimo i radimo svatko na svojem računalu, dok doslovce osjećam kako me od njega zapljuskuju valovi energije koja me podiže nekud u vis kao drogeraša dobar fiks....moj mozak je skoncentrisan na posao i ja ga automatski odrađujem, a moje srce u stanju stresa kuca stalno istim ritmom ista pitanja: TKO si ti? TKO si ti? ZAŠTO? ZAŠTO?
nema šanse da se nismo sreli u nekom od prošlih života.
ljudi misle da sam ja jaka. vjerojatno jesam. ali u stvarima koje sam uvježbala. svi smo mi dobri i jaki u onome što stalno radimo i vještinama koje ponavljanjem brusimo. ja sada nisam na tom području. sad sam izgubljena i šokirana emocijama za koje ni u ludilu nisam mislila da bih mogle biti izazvane od strane nekoga ovako mladog.
i ne znam mogu li si to oprostiti.
i ne znam što da si oprostim.
pa, mi se onda stoga ipak čini da mi je cijelu ovu priču servirao vrag u zoni sumraka.
kako da se izvučem?
zasada je jedini i do sada najbolje smišljeni plan: raditi, raditi i samo raditi. kao da mi život ovisi o tome.
kojom čarolijom, kojom magijom, kojim trikom da srežem sve te emocije u prikladnu dozu simpatije i podrške?
da li se ljudi rađaju ludi ili je moguće poludjeti tijekom života?...vjerujem da ja hoću.
radi sebe same, ovo nisu emocije koje želim ubiti u sebi...kažu neki upućeni da je ubojstvo ljubavi najteži zločin u svemiru.
ali, ovo jesu emocije koje bih rado pretočila u drugačiju vrstu ljubavi - ljubav sličniju otprilike roditeljskoj.
ni malo mi nije od pomoći činjenica da kad god progovori o sebi - sve što kaže slika je prilika svega što sam ja bila u njegovim godinama!
srela sam ponovo sebe.
unaprijeđena verzija.