...:::SJENE MOJE DUSE:::...

emocije... emocije koje me snabdijevaju snagom da krenem dalje... ponekad kao u osvetu... nezaslužena patnja kao da je prokletstvo koje se nadvilo nada mnom s odlučnošću da me uništi... da uništi svaki komadić vjere... sa svakim novim dahom kojim se borim protiv tog sotonskog ludila ponekad osjećam kao da imam nadmoć... ali varam se... da... jer, ja sam samo malo biće podređeno toj beskrupoloznoj ustanovi, pojedinim zlim i bolesnim umovima bića koji sami sebe nazivaju profesorima... taj podsmijeh nakon upisane jedinice potkrijepljen zlobnim komentarom kao da mi čupa utrobu, kao da mi istiskuje zrak iz pluća... preplaljuje me vrućina, crvenilo.... sramota... zašto se zemlja jednostavno ne raspolovi... zašto nas ne pogodi potres, tsunami... bilo što? da barem nestane, da barem zaboravim taj trenutak... zapravo, sve trenutke koje me vežu sa njom... da ju nikad ne vidim... nikad mi nije bilo jasno kako netko može uživati u tuđoj boli... u boli koju sam nanosi svojim neznanjem ili bez želje da pouči kako bi spadalo... tuga ponovno... i suza koja samo klizne niz obraz odraz su nezadovoljstva i poniženosti... osjećaj vlastite gluposti mori me iz dana u dan bez nade da će prestati... ali opet... pobjeda je najbolja osveta... i onda ponovno krećem u novi dan s ono malo nade što je ostalo u dnu... dnu pandorine kutije koju je otvorila ona...ona...