U prolazu onako navrate sjećanja
I sve je opet ovdje isto a nije
Ti stojiš tu i oko ti se smije
Vlakovi prolaze ni peroni nisu isti
A čežnja ko čežnja pojavi se neželjena
Baš tu u tom trenu
I što bi da se vrati upitam se često
Kako je to jednostavno i lako

Ruku pod ruku
Uguraš se u snove
Ja tražio bih more čemprese
Modrinu neba
Mir u duši oko mene sve se ruši
Nemiri od snova
Neka druga vremena
Od sjene ostala je sjena

Ulovi nas tako u ljetne vrućine
Snoviđenje neobjašnjivo i lako
Nestvarne su u nama ove tišine

Kako otvoriti krug ako smo u njemu zatvoreni
Kružimo li mi s vremenom od središnjice
Tamo smo rođeni zorom života prozvani
Polako prema rubu kretanje nudimo

Uđe li netko u naš krug dvokružje nastaje
Postupak koncentričnog kretanja
Ponovljene priče otkucajem srca pričane
Nisu to snovi to je bivanje odlaskom povezano

Ostvariti se u nekoj priči životnoj
Cilj nam je ponuđen sad još samo ostvaraj
Bez povlačenja i skrivanja naših istina
Postojanje naše krugovalno slušanje potiče

U krugovima šapat se širi svemirom
Krugu svom se vraćamo okruženi ostajemo

U godinama kad nas stižu i jeseni i zime
Zaboravljamo proljeću smo darovali rime
U košmaru života i plesni koraci blijede
Sve sjene ovoga svijeta više ne vrijede
Ne hvatamo se mi za sjenku
Nedostaju nam niti da pričamo o njima
Rastezljivost potvrdit će nam zima
Život nije grabež bijeg od svega
Ono što nas vreba onaj gore vidi
Pusti srcu, pusti duši, ne daj da nas guši

nemoguće je u ulici bezimenoj
tražiti ime u sjećanju
listati životne stranice
kao da je to već viđeno
sjećaš se lica koje si ljubio
leptira u vrućim danima
ponovo bih ime saznao
u ono popasno doba kraj rijeke
šum vodopada
ogledalo sjećanja
slike naopake
samo da se sjetim imena
ljetni dan pokriva mi sjećanja
ljubim te svemu uprkos
u dodiru sve je jasno i bez imena
ono i tako za ljubav postoji

možeš li ne kriveći druge
misao vrućeg ljetnog dana vratiti
bez onog za i protiv vatre pobijediti
iskonsku krivnju u nečijem osmijehu otkriti
nelagodu prepoznati
samoću svoju nismo odabrali
nametnuta nam stihom vremenom
love nas godine
čudna čekanja obrata
snovi za punog mjeseca teško padaju
nikako ne smiju izgubiti ritam
pišem pjesmu koju ćeš znati samo ti pročitati
sušu riječi prekidam kad već kiše ne postoje
sluđuje me ovo sunce i daljina koraka
slovkanjem nelagodu nadvladaj
ništa više novo u životu kažu
a ipak vrijeme je naš saveznik

Daj reci mi koju
da sjetim se izgovorenih
Šutnja ljubav potaknut će
Priču o njoj jutrom pokreće
Nižem đerdan riječi
Boju trešnje pronalazim
Crvena ti usta
Ja bih da te mazim
Jutrom ševin pjev da osjetim
Plavo od tišine pomaknem
Nižu se otkucaji vremena
Tamo negdje balkon
Čudo neko i moj naklon
Koprene lepršavo titraju
tišinom na vjetru igraju

ti nisi znao
nisi ni mogao znati
trebala te
trebao si njoj i njenim namjerama
ispuniti nagonsku želju
vulkan na kraju dana
eksploziju ljubavi koja to nikada nije ni bila
polako se uvlačila u tvoje tragove
podložna od pohlepe za ispunjenjem svoga sna
i ti onako naivan ispisivao njene snove
znao si jutra ti nisu naklonjena
haljina je nekako ovlaš u sjenu bačena
vrući ljetni dan
tebi hladna vatra
negdje u podsvijesti san
sna nije ni bilo
navukla te razgolio si se
toga jutra iskreno si vjerovao
bio si daleko u snovima
ne prepoznaješ stvarnost prikrivene želje
putovanje izgubljenom ravnicom u modro jutro
modrine ti nikad nije uzmanjkalo
nespretno
onako kako može biti prvi put
na krivom putu
kako si mogao znati
vatre nikad nisi mogao prepoznati
samo je trebalo te ruke osjetiti
dati sve od sebe pauka uočiti
nakupi se tako milion niti nezaustavljivih
sunce
mjesec
dan
noć
srebro te progoni
nikako to nisi mogao znati u ono praskozorje
trebala te
razgolitila te
ruke ti same našle put
dan je bio opet plav bez daška vjetra
bio si nježan