O lijepa, o draga slobodo.
Poseban je doživljaj bio Dubrovnik. Svake godine barem jedan dan
da vidim zidine, da čujem more. Da čujem otkucaje sata. Zelenci.
Orlando u kasne večeri. Osvijetljeni Revelin. Šetnja uz akvarij do
mora. Udara more tiho. Svjetluca se. Planktoni, planktoni….
A gore zvijezde padaju i želje koje će se ostvariti (zar?). Proći Pile
i popeti se na tramvaj i stići do Gruža. Tu negdje spavam. Može
i kamp Ferijalnog saveza.
Govorim o godinama u kojima nije bilo teško do Dubrovnika vlakom
preko Sarajeva ili auto stopom od Splita. Taj auto stop u godinama
studentskih nemira bio je posebno iskustvo. Vlakom do Splita pa
onda put pod noge. Prvo treba izaći iz Splita pa onda pješice do
Makarske do kampa Ferijalnog saveza. Kao, auto će stati pa ćemo
se voziti. Da ne bi. Sunce prži. More s desne, s lijeva krš, a nakon
prvog kilometra i duša te napušta. Umorni leptiri uz rubove ceste.
Te sam se 1967. nagledao leptira, kao da sam prirodoslovac, a ne
neki uporni manijak s narančastom majicom da me svi vide. Nitko
da se zaustavi. Otpao mi palac od mahanja. Mimice. Nisam znao
da su gore u brdu. Otkud im onda ona riba u Jurišićevoj. Sardele i
čaša crnog, gustog, hvarskog. Više ne znam koliko sam
kilometara prešao, ali iznad mene negdje gore Sunce pali svoje
vatre. Baš za inat idem dalje. Srećem nekog Švabu, studenta i
razgovaramo o događanjima u Europi. Moj njemački je čisto solidan.
Možda je za to krivo Sunce. U to doba auti nisu bili tako česti. Ako
si imao sreću mogao si se dobro utrpati. Bitno je bilo da izgledaš
uredno, da znaš razgovarati ( to podrazumijeva da nisi umoran).
Toga dana nije bilo sreće. Švabo ne može u tom ritmu pa ga
ostavljam, jer ja ću danas do Makarske i gotovo. Vidi. Usjek neki.
Most. Grad. Zar već. Omiš. Malo odmora u hladu mi je potrebno.
Cokta je bila naše piće (kao se to moglo piti?). Nakon pola sata
krećem dalje. Zaustavljam motoristu. Ludo. Vozi me samo tri
kilometra. I opet cesta i more (ne znam da li je plavo, mislim da
je bilo crveno puno vatre Sunca) i cvrčci. Nije to bilo Nazorovo
Podne, to je bio Danteov Pakao. Okani se nade. Negdje oko šest
sati eto Ferijalca. Zaboravljam sve. Večera je podnošljiva.
Upoznajem društvo. Trojica smo u šatoru. Idemo u grad u hotel
na ples. Pjeva Mirko Bačić. Društvo je lopovsko. Morat ću sutra
što ranije dalje. Još bi mi samo trebalo da me strpaju u maricu.
Bježim. Idem dalje. Ovo je bilo ludo. Vožnja do Dubrovnika.
Deset puta mijenjam auto. Izađem i novi stane. Tko bi se tomu
nadao. Spavat ću u Gružu, našao sam sobu. Tu te nitko ne pita
ništa. Samac usred svemira.
Žuti tramvaj od kojeg si brži ako ideš pješice jer ima jednu tračnicu
i mora čekati na ugibalištu onaj iz suprotnoga smjera da krene
dalje. Otvoren je i možeš izaći ući kad god zaželiš. U to doba
još nikuda nisam žurio. Ideš mirno u grad. Naići ćeš na svakom
uglu na poznata lica. Paro, Pero Kvrgić, Izet Hajdarhodžić, Sven
Lasta, Ljuba Tadić, Stevo Žigon i ostali. Onofrijeva česma, ima li
vode? Ima. Sjedneš i vidiš lica iz tvoga grada. Sve je ovdje svi
su pobjegli u Dubrovnik. Muzika još nije glasna, nije to disco doba.
Poznati zabavnjaci imaju gaže, a ti gledaš kao upasti na ples da
ne platiš.. Na kraju, ipak, izlaziš van Grada da slušaš more.
Išao sam ja i vlakom, a za to si trebao pronaći bar petoricu
istomišljenika da preko Ferijalca putuješ s popustom. Da dvije
noći ne spavaš. Da vidiš Sarajevo. Da vidiš da je Zagreb Europa,
a ono tamo tko zna što. Siđeš s vlaka u Sarajevu i prvo što vidiš,
vidiš rulju koja na onom lijepom kolodvorskom trgu pere noge i
brije se. Što dalje od kolodvora. U Baš Ćaršiju. No to nije to.
Zagreb je uvijek Zagreb. Pa onda drugu noć do Ploča. I tako to.
Pa onda u kamp Ferijalnog saveza na Lapadu. Pada kiša.
Plivanje na sve načine jer šator propušta. Tjedan dana u
Dubrovniku, a četiri pada kiša užasno. Ovi primitivci na koje
sam osuđen ne znaju što je kultura pa se razdvajam od njih.
Vidimo se samo za povratak. Pršut i čaša crnog jedina su
hrana na putu od Lapada do Grada. A Grad kao i uvijek, ali mokar.
Za kartu na Lovrijencu gladovao sam tjedan dana. Vidio sam
Othela i nezaboravnog Jaga, a more je svjetlucalo jer prestala
je kiša. Čudno, ali ovdje stanuje Hamlet i Othelo ma kako dobar
bio nije to.
I Grad me vidio s crvenim fićom 1973. Manje mi je značio tada.
Imao sam svoju luku. Imao sam ruku. A bolio me i zub.
No to je drugi film.

i bliži se ponoć
novi dan
ti spavaš ti imaš san
propitkujem i ne vjerujem
ima li me u tvojim snovima
da izdvojimo
dan je pri kraju
možda da podcrtamo
volim te
izvan snova tražim te
udaljenu
tako i čekam novi dan
imaš li ti san
imaš li me u tom snu
obično ono okretanje tijela
potvrđuje i moju želju
ovdje sam a ponoć tvrdi
negdje daleko ni u snu
kako da brojim korake onda
milena ruka u ruci san
vidim stiže novi dan

Imao je Zagreb svoj Prater u kojem si mogao provesti dan
u zabavi i veselju.

Bukovačkom cestom ili kroz glavni ulaz Maksimira pa lijevo
puteljkom stizao si do Zabavišta koje je imalo sve što takvo
zabavište treba. Današnji pokušaji raznih autodroma, ringišpila
nisu ni sluge ovom našem zagrebačkom. Sjećam se tobogana,
autodroma, paviljona s ogledalima, kazališta lutaka, čamaca za
njihanje, jednim si mogao okretati se cijeli krug. Tobogan je bio
interesantna stvar. Dobili biste podmetač na koji biste sjeli i
onako se lijepo spuštali s visina.
Kazalište lutaka je bilo puno mistike za moje godine. Jer
Crvenkapica i vuk su bili moje noćne more. Obično bi me
bakica, ujo ili mama vodili na predstave u kazalište lutaka, a
onda poslije predstave u paviljon ogledala u kojim sam, sada
znam pouzdano, vidio kako ću danas izgledati. Tko bi rekao
da će mi trbuh biti baš takav. Bolje da sam vidio neku
drugu sliku pa mi ne bi uskraćivali večeru.

Kao, to će pomoći da izmijenim sliku već viđenu. Deja vu u
pravom smislu riječi. Balašević bi ispravno rekao deža vi dok
Colonia uporno dreči deža vu. Ovo ovako usput da znate da
sam uvijek mnogo toga već vidio u prijašnjim godinama, a
ponešto i u snovima.

Ovo lijepo Zabavište bilo mi je u kasnijim godinama, kad smo
doselili na Prilesje, usputna stanica na putu do škole. Uvijek
smo se bar malo pronjihali.

I onda je došla 1964. kad je u Zagrebu bila poplava pa su
Zabavište iskoristili da na njegovom prostoru postave barake
za poplavljene i tako ode ono u povijest, a Zagrepčani sada
čekaju slučajne pojave nazovi zabavišta na slobodnim
gradskim livadama. Priča se o nekim Gardalandima i ne znam
čemu još, ali Zabavište je bilo jedno jedino.
Ovi rušitelji, možda će, uz Corso kavanu, shvatiti da i Zagrebu
treba Prater kako bi to bio doprinos bečkoj tradiciji u našem gradu.


___________________________________by Boris3hr