Kada sam te iste večeri došla kući, prvo sam skinula mokru odjeću sa sebe. Zagledah se u svoj odraz u ogledalu. Bila sam vesela, oči su mi bile ispunjene toplinom, a u mislima je jedini vladar bio Darian. Prisjećala sam se trenutka kada me zagrlio, kao da me štiti od svih nedaća svijeta, osjećala sam se tako zaštićeno. Trgnula sam se iz sanjarenja, odšetala do kupaonice i pripremila vodu za tuširanje. Barem sat vremena sam se tuširala i uživala u vodenoj pari pomiješanoj s mirisnim notama meda i vanilije. Sušila sam kosu kada mi je stigla poruka, bila je to Jelena. Poruka je glasila otprilike ovako: „Ei Ramonchi! Daj mi reci nešto, skužila sam da si na matiši gledala u onog novog lika, Dariana, jel se to meni samo čini ili ti se sviđa? Sorry, al me full zanima pa eto...“ Odložila sam sušilo za kosu i odgovorila Jeleni, odgovor je bio potvrdan. Ni sama ne znam zašto sam na njega tako odgovorila, vjerojatno zato što sam se tada tako osjećala. Nekoliko minuta kasnije sam legnula u krevet, nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o njemu, ovo sada zvuči jako sladunjavo, kao u nekim američkim romantičnim komedijama, ali tako je bilo. Koliko god se on meni činio kao sjajan dečko, osjećala sam strah. Strah od napuštanja, od toga da se opet osjećam povrijeđenom, nisam to željela.
-Da si sad barem tu da me možeš zagrliti i smiriti me. – tiho sam prošaputala.
-Bliži se novi dan koji donosi mnogo toga, nadam se da će mi donijeti tvoj veseli osmjeh. – bila je to zadnja rečenica moga monologa. Okrenula sam se na drugu stranu, duboko udahnula, zatvorila oči i otplovila rijekom snova. Pošto mi je škola bila popodne, spavala sam duže. Kada sam se konačno ustala iz toplog kreveta i preobukla se iz pidžame, siđoh u kuhinju na doručak. Bila sam sama kod kuće, mama i tata su radili, sestra na fakultetu. Nekako mi nije bio bed toga jutra biti sama, polako sam si spremala doručak i usporedno s time gledala neku humorističnu seriju koja se reprizirala po stoti put na TV-u. Zazvonio je moj mobitel onom već pomalo dosadnom melodijom za koju sam rekla da diže kosu na glavi. Nije bila tada važna melodija zvonjave, već osoba koja me zvala. Da, bio je Darian.
-Dobro jutro! Smetam? – ćula sam njegov hrapavi glasić s druge strane „žice“.
-Hej,jutro! Naravno da ne. Spremam doručak. – uzbuđeno sam pričala.
-Ja sam doručkovao. Zanima me, kada krečeš u školu?
-Vjerojatno oko 12. Zašto? Kada ti ideš?
-Pa... Mislio sam ako bi ti željela da prije škole odemo u neki šetnjicu... – kada je to rekao nasmiješila sam se.
-Može. Super. – pružila sam osmjeh „od uha do uha“.
-Super, dođem po tebe oko 11:20h?
-Može, vidimo se. Bye.
-Pusa.
Odgledah seriju, pojedoh doručak. Spremala sam se polako za školu dok nisam ćula zvono koje se oglasilo sa ulaznih vrata.
-Ej! Jesi spremna, idemo? – njegovo predivno lice mi je uputilo najdivniji osmjeh na svijetu.
-Bok, evo samo da odem po torbu.
Krenuli smo put centra grada, raspričali se odmah na početku. To volim, kada sugovornik i ja ne šutimo, tišina me ubija. Još uvijek smo bili u nekoj fazi upoznavanja, što je zapravo i normalno. Zaista mi se svidio, bio je drugačiji, poseban, jedinstven, unikatan. Ostavio je dubok trag na meni. Polako smo hodali prema parku, primio me oko struka, ponovno spontano. Vjetar je bio hladan i nekoliko puta sam se trznula na što se on slatko nasmijao. Došli smo do jedne klupe na kraju parka koja je bila pored nekog starog kestena. Sjela sam na klupu, on odmah do mene. Izvadila sam mp3 i pustila Pilote. Tiho je zapjevao, zaista je predivno pjevao, onaj njegov hrapav glas je dao pjevanju posebnu notu. „Kao ptica na mom dlanu skakučeš, priznat ću ti zašto volim proleće, podelit ću i ovu noć sa zvezdama, prekrit ću te nebom kad budeš zaspala. Otopit ću ti led sa usana, dat' ću sve što imam za tvoja oka dva. Kao mjesec kad proviri iz tvoga dvorišta, obasjat ću ti lice kad budeš zaspala...“
Gotovo sam zaplakala, dok je to pjevao snažno me zagrlio, osjećala sam povezanost između nas dvoje. Zagledala sam se u nepostojeću točku na nebu dok je njegov glas pjevušio, zatim sam ga pogledala u oči, on je stao s pjevanjem, nasmiješio mi se. Obrazi su mu se zažarili, usne su nam bile tako blizu... Nježno me rukom milovao po leđima i počao prstima prolaziti kroz kosu. Osjećala sam se kao da sanjam, nisam željela da trenutak stane, željela sam ostati tako s njim zauvijek.
-Divno pjevaš... – tiho sam izustila.
-Hvala ti,među prvima si koji su me čuli kako pjevam. Ta pjesma je za tebe. Tako si krhka, osjećajna i draga, kao mala ptica, kao ptica na mom dlanu. Približio se bliže mom licu, duboko me pogledao svojim svijetloplavim očima, kao da se gubio u mojima. Usne su nam bile vrlo blizu, ruka mu je bila na mojim leđima, nježno je prislonio svoje tople i meke usne na moje. Kao da ih je milovao, bila sam u njegovom zagrljaju, ljubio me, osjećala sam se najljepše na svijetu. Nakon nekog vremena smo odmaknuli usne, on me nastavio grliti i polako ljuljati, kao malo dijete.
-Jel to bilo u redu? – pitala sam to zato što nisam znala ima li djevojku ili ne.
-Naravno da je, ljubav nije grijeh, nikad nije bila, niti će biti. – rekao je to polako me ljuljajući.
-Znam.
Prstom desne ruke me polako primio za bradu dignuvši mi glavu usmjerivši svoj pogled na mene.
-Imaš divne oči, zaista imaš. Mogao bi ih gledati danima i noćima.
Uputila sam mu smješak. Vrijeme je letjelo i morali smo krenuti put škole, nevoljko, ali smo morali. Polako smo se dignuli i krenuli, primio me za ruku. Imao je veoma tople ruke, mogla bi ih vječno držati. Usporenim koracima smo šetali van iz parka u kojem su se dogodili najljepši trenutci u mojem životu ikada, nadam se i njegovom...