Godina je duga, dani su predugi a opet mi se čini da sve tako prebrzo proleti, svaki trenutak. Nestao je osmjeh sreće sa moga lica. Jednostavno nemam volje ni snage. Sve se čini tako besmisleno. Svaki dan donese nešto novo, nekakvu sitnicu, sitnica koja te razveseli ali isto tako pobije to svoje značenje. Tako da nema smisla. Ništa nema smisla. A sve ima smisao
....
....
....
Zbog tebe.
Zbog tebe, napustila sam sve normalno,
odlučila živjeti i boriti se za nešto što sam mislila da ima smisla.
Ali vidim da nema, uvijek se sve na isto da uvijek krivim samu sebe zbog toga što mi se događa. A ti si mi dao taj osjećaj krivnje, ne znam da li je to da opravdavaš sebe za nešto ili što? Što je najbolje ti sam, vučeš me u to daješ mi nadu da postoji nekakav smisao a u istom trenutku pobiješ to. Nisam ni na ničemu, baš kao i moj horoskopski znak. Važeš, a izvažeš ravnotežu koja ne vodi nikuda.
JA, ja sam takva da vjerujem u ono nešto nemoguće.
A to je ljubav, vjerujem u nju.
LJUBAV.
Ali, počinjem se pitati zar ona uopće postoji.
Tražiš je, a ne daješ.
Tražiš sve najgore u njoj.
Odbacuješ.
Zar ima to smisla?
Znam, nisam ni ja najbolja. Ali ti..TI! Ubijaš svaki smisao moje ljubavi prema tebi. Znam da nama nije suđeno da budemo kroz naše postojanje po ljudskim načelima zajedno. Ali mi jesmo JEDNO. Kako znaš reći jedna duša a dva tijela. S tobom mi je prekrasno. Obožavam naše razgovore. Kao da se znamo cijelu vječnost, i apsolutno nitko to ne razumije, ni ne tražim ih ali daj se ti potrudi pa shvati me.
Voliš me, a opet ti tako malo treba da mrziš.
Znam, ne mrziš ti mene već mrziš što se ne ponašam onako kako bi ti želio. Pitam se da li bi to bila onda ja kad bi se ponašala kako ti želiš, da li bi me volio zbog mene ili zbog onoga kako se ponašam prema tebi. Vjeruj mi ne želim ja izgubiti sebe. Nema ništa gore kad čovjek izgubi sebe.
Jednostavno nemam utjecaja na svoje ponašanje.
Igram se, volim se igrati.
Igram se sa svojim životom.
Rizik.
Nemoj mi oduzimati i to malo.
Jednostavno, počinjem misliti da život slaže tako svoje puzzle, a i one su protiv nas. A ja trudim se i dalje, protiv njih. Protiv života. Iskušava me, koliko sam spremna. I opet, i dalje uvijek se odlučim za tebe, za nas..ma koliko ne vjerovao u to.
Ne lažem ja tebe, možda malo izmijenim istinu ali nije to iz razloga što imam potrebu te lagati već jer znam i kad bih ti rekla kako je da bi opet dovelo to do nekakvog neslaganja, još gore..a opet isto mi je kako god okrenem. I znam da mi to govori da zapravo nema nikakvog smisla između nas jer jednostavno vidim da ne prihvaćaš... ne prihvaćaš me takvu kakva jesam, nisam najbolja ali nisam ni najgora...
Nije mi nikad bilo jasno, kad ti radiš to što ja tebi radim onda je to uredu, uvijek postoji nekakvo opravdanje a kad ja...onda sam najgora osoba na svijetu. Iskreno, ali ne mislim ništa loše sa svojim postupcima, samo želim biti shvaćena.
Nisam dugo pisala, da...možda s nekim razlogom.
Bojim se svojih misli.
Lakše mi je jednom proći kroz razgovor s njima i zaboraviti ih nego da ostanu ovako urezane, upisane, zapamtite...