six degrees

subota, 12.07.2008.

...

vidim da sam jako inventivna s naslovima postova, ali nije bitno

pogledala sam, u trenucima izmedu citanja Tomicevog romana Ljubav, struja, voda & telefon (strasno) po stoti put povratak kralja ... u ovom gledanju dvije scene ili mozda samo kratki flashevi, ne znam kako bi to drugacije nazvala, su me nekako natjerali na razmisljanje...
prva je bila trenutak kada aragorn "otpusti grijehe duznicima svojima" i pogled, tj izraz lica predvodnika prokletih duhova... znam da kompjuteri i programcici za takve stvari mogu svasta u ovo vrijeme, ali taj izraz potpunog olaksanja i mira koji je presao licem tog duha izgledao je tako autenticno. bijesni duhovi, stoljecima zatvoreni u medusvijetu, osudeni na skoro vjecno razmisljanje o tome sto bi bilo kad bi bilo, osudeni razmisljati kako su sami krivi za svoju sudbinu, dobivaju mir i odrjesenje svoje krivnje, izraz lica u tom trenutku potpuno razumijem .. bilo bi ljepo

drugi trenutak je (pravi) kraj - smeagol se dokopava prstena. nekako je i najtragicniji lik, a u jednu ruku i najsretniji lik cijelog djela. godinama osamljen bez ikakvog vise osjecaja za bilo sto osim zelje ili bolje zudnje za onim sto ga najvise unistava, onim sto ga je ucinilo necovjekom tj nehobitom... ne znam vise koliko puta sam to bila ja i kolike stvari su bile moj prsten ... ne znam zelim li se toga vise sjecati... konacno se docepava Sebe, jer taj je prsten za njega postao on sam (spretno izreceno :D) i tu postaje najsretniji lik. u svojoj glavi on je spasio prsten, nasao i spasio sebe i jedini dobio pravo unistiti ga. pada u vrelu lavu, a njegovo lice i visoko ispruzena ruka pokazuju strah samo za prsten. umire zajedno s njim jer za njega vise nema zivota bez prstena i to ga cini potpunim i sretnim pa i u vrelini Dooma...

(zbog ovoga duboko se ispricavam tolkienu)



veliki listovi, bijeli, prazni
čekaju ...
čekaju...
na vratima beskraja
među stotinama svjetova
stvaraju svemire
male srebrne točkice
zlatne prašine
velike ravnice crnila i blijedog plavetnila
samo je jedna živa
izmaštana jednom u drevnosti
jednom u pjesmi, daleko na zapadu
ili istoku
možda sjeveru
ili jugu
oprana kišom suza
pustog prozirnog nepostojećeg horizonta
nečije svijesti
- 23:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.