Kraljevstvo za kavu

Danas je točno tjedan dana od mog dolaska na ovo mjesto. Inače sam morski tip i volim more, ali ovo ljeto kao da je netko bacio kletvu na mene i kaznio me za sva ona bezbrižna ljeta kad sam bila i radila gdje i što sam htjela. Čak je i kava odvratnog okusa ovdje. Jedina stvar zbog koje mi se ujutro da dići iz kreveta je kazna sama po sebi. O živote..

Jebiga, odlučila sam da se neću predat bez borbe pa sam zaključila da je možda pravo vrijeme da počnem joggirat. Inače bicikliram, ali nije mi stao bic u auto pa sam osuđena samo na svoje dvije noge i psa. A i trčanje je disciplina koju želim savladati jer ako ću ikad morat trčat da si spasim život, za sad mi koeficijenti nisu najbolji. Mislila sam još jučer ići na trčanje ali je bilo prevruće. Danas je prevjetrovito čini mi se. Ali doći će i to na red, any day now..

Kako god, plan za danas je ne raditi ništa i praviti se da mi nije bitno što mu je danas rođendan. Čestitala sam mu (prek fejsa užas), odgovorio je sa hvala i sad glumim kraljicu ravnodušnosti.
Zanimljivo je to, dok sam bila doma, daleko od ove zabiti, nisam mislila da će biti ovako teško, nit me bilo briga di je i šta je ali one sekunde kad sam dobila dojam da me izbjegava ili da me ni ne želi vidjet moj interes je porasao do maksimima. Prigodno tome ionako nemam o čemu drugome razmišljati pa sam eto našla savršenu frustraciju zbog koje se svako jutro budim s grčem. Zašto smo mi žene takve? Može li se stara ljubav preboliti ako nemamo novu koja će istisnuti staru? Kao tableta za komarce u onom aparatu na struju, ako nemaš novu kojom ćeš izbaciti staru van, teško ćeš je se riješiti.

Ne želim ja neku novu ljubav pod mus, samo želim da ova prođe. Jebote što zvučim očajno, dobro da ovo nitko ne čita.